Promocija knjiga Sanje Vulić

Autorica Sanja Vulić pričala je o nastanku svojih knjiga Blago rasutih – Jezik Hrvata u dijaspori (I. i II. dio), o istraživačkom procesu u kojem je imala prilike susresti se i s nekim od posljednjih govornika hrvatskih dijalekata u dijaspori, o namjeri da svojim studentima pripremi knjigu u kojoj mogu naći sve na jednom mjestu… Bilo je riječi i o autoričinoj posljednjoj knjizi, Neotuđeni u tuđini – Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama, koja se ponajviše bavi upravo hrvatskim piscima iz Mađarske. Hrvatska dijalektologinja i povjesničarka jezika s jezikoslovnog aspekta obradila je hrvatsku dijasporu u cjelini, suvremene hrvatske iseljenike i manjinske zajednice, što dosad još nitko nije učinio.

Sanja Vulić još tijekom studija počela se zanimati za teme o Hrvatima izvan Hrvatske zahvaljujući pokojnom profesoru Stjepanu Krpanu, koji je među prvima sustavno o tome pisao. Prva mogućnost da upozna neku manjinsku hrvatsku zajednicu pružila joj se 1988. godine, kad je papa Ivan Pavao II. posjetio Gradišće u Austriji, a Crkva iz Hrvatske organizirala je hodočašće za vjernike. Tad je profesorica Vulić radila kao mlađa asistentica na Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU-a, a kako Akademija ima razmjene s austrijskom akademijom, odlučila je sljedeće godine ponovno doći u Gradišće, taj put kao istraživačica. Već je tad radila kao dijalektologinja te je smatrala da su gradišćanski govori, stari 500 godina, krajnje zanimljivi. Tako su počela njezina istraživanja najprije kod gradišćanskih Hrvata u Austriji.

Nakon toga počela je istraživati Hrvate s druge strane granice, u Mađarskoj, zatim u Slovačkoj, Rumunjskoj, Vojvodini, poslije i u iseljeništvu. „Dijalektološka istraživanja živih govora Hrvata u Mađarskoj prvo su čime sam se bavila. Počela sam čitati hrvatske pisce manjinskih zajednica kao jezikoslovac, ali me to ponukalo da se počnem baviti samom analizom književnih djela i pisaca”, kazuje profesorica Vulić.

Predstavljanje u Croatici Sanja Vulić započela je knjigom Blago rasutih II. te objasnila: „Dijalektološke analize govora Hrvata u susjednim zemljama prvo su što sam u životu počela raditi. Dakle analize govora autohtonih hrvatskih zajednica koje još čuvaju neke govore najprije s dijalektološkoga aspekta, a zatim i jezik pisaca. Knjiga je sinteza svih govora u dijaspori od Italije do Rumunjske na istoku pa do Boke kotorske na jugu, a sadrži i one govore kojih više nema, a ja sam uhvatila posljednje govornike. Spomenula sam Dalmatine, koji su već kad sam istraživala izumrli, u Segedinu i Sentandriji te u tri sela južno od Balatona.”

U mjestu Hajmaš blizu Dombovara profesorica Vulić uhvatila je posljednjeg govornika hajmaškog govora Josipa Kasonjića, koji je imao nepunih 80 godina. On je čuvao potpuni jezični sustav tog govora unatoč činjenici da 20 godina, od smrti svojega oca, nije aktivno govorio hrvatski jezik. Taj govor dolazi iz okolice Ogulina zbog jedne kasne ekonomske emigracije 1714./1715. godine. „Na postojanje te zajednice upozorio je Živko Mandić, koji je i mene inspirirao. Govor je temeljno ikavsko-ekavsko čakavski”, ističe profesorica Vulić.

Blago rasutih – Jezik Hrvata u dijaspori I. sastoji se od osam potpoglavlja, tj. nakon uvodnoga potpoglavlja o vremenu i razlozima iseljavanja razmatra se očuvanost hrvatskoga jezika u Australiji i Novom Zelandu, u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, u pojedinim državama Južne Amerike (Čile, Argentina, Brazil, Urugvaj, Venezuela, Kolumbija), u Južnoafričkoj Republici, Aziji (u Siriji) te u pojedinim europskim državama (Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Austrija, Švicarska, Švedska, Norveška, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španjolska, Slovenija i Makedonija).

O prvom dijelu knjige autorica kaže: „Za razliku od manjinskih jezičnih zajednica, koje su homogene, u iseljeništvu su te zajednice heterogene te se uglavnom ne mogu istraživati dijalektološki. U iseljeništvu sam istraživala kako čuvaju jezik općenito, kako su organizirali školstvo, imaju li pisce koji pišu na hrvatskom jeziku, imaju li svoje medije.” Knjiga Neotuđeni u tuđini knjiga je o piscima iz manjinskih zajednica, ima 14 poglavlja, a više je od pola knjige baš o Hrvatima u Mađarskoj. Autorica Vulić priznaje da nikad ne bi čula za važnoga Mišu Jelića da o njemu nije pisao Živko Mandić.

Zanimljivo je da je Šokac Grga Andrin 1899. na santovačkom dijalektu napisao Vražje nedilo, što znači da je on počeo pisati na dijalektu prije Matoša i Nazora, a o njegovu radu u Hrvatskoj se baš i ne zna puno. U knjizi ima riječi i o poznatom hrvatskom piscu iz Martinaca, a autorica ističe: „Iako se o Josipu Gujašu Džuretinu iz Martinaca dosta zna, zaintrigirala su me pisma koja je prije smrti, već bolestan, slao Milivoju Slavičeku. U pismima ga moli da u Hrvatskoj objavi njegove pjesme, što Slaviček odbija.”

U Hrvatskoj se više zna o iseljeničkoj književnosti nego o manjinskoj. U manjinskoj je malo romana i proze, više je pjesama, često na dijalektu – što suvremeni čitatelj ne preferira, pa je autorica Vulić ovom knjigom željela zainteresirati mlade za manjinsku književnosti.

Kršul