Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
„Kušec Radahe / Radaha csókja” naslov je dvojezične knjige Ane (Janice) Čiček. Knjiga je prvi put predstavljena početkom veljače u autoričinu rodnom mjestu, u Fićehazu. Riječ je o pripovijetkama i anegdotama na mađarskom jeziku i na kajkavskom narječju (s mađarskog jezika prevela ih je dr. Erika Rac). Dvojezičnu knjigu objavila je Hrvatska samouprava Fićehaza radi očuvanja jednog dijela povijesti pomurskih Hrvata, odnosno njihova kajkavskog dijalekta. Ilustrirali su je Gabriella Solymos i Szilveszter Márfy. Na promociji u Fićehazu okupio se velik broj mještana te žitelji iz okolnih mjesta. Predsjednik Hrvatske samouprave Fićehaza Zoltán Juhász zahvalio je autorici i prevoditeljici na trudu te izrazio nadu da će biti još sličnih izdanja u kojima će se čuvati povijest žitelja pomurskoga kraja.
Autorica Ana Čiček, rođena Fićehaščanka, oduvijek je bila vješta u pisanju. Počela je pisati u mladim godinama, a Akademiju mađarskih pisaca završila je u Budimpešti. Anu je zanimala povijest i to kako ona utječe na „male” živote, npr. na njezinu obitelj i rodbinu, na njezina djeda Štefa, koji je mnogo pričao o godinama provedenim na željeznici (čas na hrvatskoj i čas na mađarskoj strani), o bombardiranju keresturskog mosta te o ponovnoj izgradnji. Tako su nastale priče o njezinoj obitelji kao što je „Mikor látlak kedvesem?” („Da bom te videl, draga moja?”) ili „Isten veled Győr vármegyeörökre, de örökre” („Zbogom Županija Đur, zanavek, zanavek”), koje su objavljene u izdanju „Kanizsai antológia” („Kaniška antoogija”) pod naslovom „Arckép” („Portret”). Kao mnogi njezini vršnjaci iz Kerestura i Fićehaza zaposlila se u željeznici, gdje je radila 40 godina. Mnogo je putovala željeznicom i družila se sa svojim kolegicama i kolegama željezničarima. Ta putovanja i druženja nadahnula su je na pisanje. Te anegdote izdane su u samostalnom izdanju pod naslovom „Mé Állunk Vazze?!” („Jebi ga, zašto stojimo?!”) i sadržava 62 anegdote o željezničarima koji su radili na liniji Kaniža – Kerestur – Hrvatska od ratnih godina, tj. od 1941. do današnjih dana. Putopise na mađarskom jeziku objavila je u knjizi „Homo ferroviatus”. Na putovanjima uvijek se događa nešto zanimljivo i neočekivano, pa su od njih nastale i anegdote iz druge polovine prošloga stoljeća koje su uvrštene u najnoviju zbirku. Anegdote ponajprije govore o Hrvatima, o šaljivim događajima, o njihovoj snalažljivosti u pojedinim situacijama, o smiješnim situacijama koje su proizišle iz slabog poznavanja mađarskog jezika, o asimilaciji koja je djelovala i na spisateljicu.
Beta
