Izložba „Cvjetna dinamika” u Croatici

Dinko Šokčević, predstavljajući rad Orsolye Péntek, rekao je kako je svijet njezinih romana uvelike sličan svijetu njezinih slika, a to je svijet Mediterana. Dodao je kako su u njezinu prethodnom ciklusu „Taroti” slike statičnije – kao mozaik, kockice raznih boja, vibriraju i to daje dinamiku slika – a ova izložba i nosi naziv „Cvjetna dinamika” jer se prikazuju livade cvjetova u velikom, jakom pokretu. Ove slike imaju snažnu dinamiku, pa čovjek osjeća da može letjeti s njima iznad neke cvjetne livade. Dinko Šokčević, inspiriran izložbom, rekao je: „Bilo bi divno kad bi ove slike postojale u velikom formatu kao zidne slike. Nedavno sam sjedio u bolničkoj čekaonici i bilo je tako sumorno. Koliko bi bilo drukčije da su goli zidovi oslikani recimo ovakvim slikama.” Orsolya Péntek kao slikarica bavi se sustavima simbola različitih tradicija, primjerice i urbanim prostorima. Njezina izložba „Venecija” apstrakcija je boja i svjetala grada, a kao spisateljica bavi se nasljeđem Monarhije te odnosom čovjeka i povijesti. Kao likovna umjetnica u proteklom desetljeću sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi, a njezine su najvažnije samostalne izložbe „Cannaregio” 2019. godine u sjedištu MÉSZ-a (Dvorana „Károly Kós”), „Tarot” 2021. u Galeriji „Esernyős”, „Kolaži – radovi na papiru” 2021. u Kulturnom centru „E10” i „Elementi” 2023. u Salonu „Karinthy”. Radovi joj se nalaze u nekoliko privatnih kolekcija. Prema riječima Orsolye Péntek još kao dijete znala je da želi biti umjetnica i toga se držala sve do svoje 25. godine, ali su se u njezinu životu dogodila dva zaokreta. Počela se jako zanimati za povijest kulture, točnije za jedno razdoblje – prijelazno razdoblje između antike i ranokršćanskog doba – posebice za povijest simbola tog razdoblja. Tad je mislila da će postati slikarica i povjesničarka kulture, pa je diplomirala povijest, ali u međuvremenu je počela pisati prozu kojom se sve ozbiljnije bavila. Povratne informacije također su bile dobre, pogotovo kad joj je objavljen prvi roman Andaluzijske djevojke, koji se proširio na trilogiju romana. Prije desetak godina ponovno je počela raditi kao likovna umjetnica nakon književne stranputice. Danas to dvoje ide zajedno. U međuvremenu, unatoč činjenici da je tijekom dva desetljeća objavila nebrojene eseje o kulturnoj povijesti i 2018. godine objavila knjigu o povijesti fotografije u Mađarskoj Mađarska fotografija: 1840. – 1989. (mađ. A magyar fotó: 1840 – 1989), odustala je od karijere kulturne povjesničarke. Govoreći o svojem radu, umjetnica ističe: „U kojem se god žanru umjetnik izražavao, očito postoje markeri, karakteristike, manije koje su vezane uz njegovu osobnost, a ne uz žanr. Oni se pojavljuju u njegovim djelima, bilo da piše, slika ili sklada glazbu. Što se mene tiče, moj ukus kao pisca okrenut je Mediteranu, a kao slikarica radije obraćam pažnju na autore s Dalekog istoka i američku scenu. Od svojih suvremenika vjerojatno najviše volim Paola Cognettija i Paola Giordana, no među Portugalcima jako volim i Joséa Edoarda Agualusa. Moja su platna također previše šarena u usporedbi s mađarskim suvremenicima, a možda im je i svjetlo drugačije. Očarana sam umjetnošću francusko-mađarskih emigrantskih slikara generacije mojih baka i djedova – Hantaija, Reigla i Rozsde. Smatram da su njihova djela vrijedna daljnjeg razmatranja. Mislim da su oni ishodište, mjerilo.” Zanimljivo je da autorica ne piše na standardan način, nego vidi i piše kao vizualni umjetnik. Prema njezinim riječima ona pusti da joj se film vrti u glavi, a kad ima kompletnu priču s bojama, svjetlima i vizualima, sjedne i napiše je, zatim dijaloge upiše u dotad „nijemi film”, priču. Orsolya Péntek ne percipira svijet na tekstnoj, konceptualnoj razini, što se vidi u njezinim knjigama koje kritičari etiketiraju „filmskim” ili „slikovnim”. Autorica smatra da to nije njezin izum te joj je proza Géze Ottlika i Pétera Nádasa ugodna jer obojica upotrebljavaju vrlo snažne slike, a njihove priče vidi na platnu svoje mašte. Za kraj Orsolya Péntek poručuje: „Važno je da čovjek kao umjetnik iznese novi aspekt istine, po mogućnosti bez svojeg ega. Dobra knjiga, slika, film i sl. počinju kad čovjek iza ega istruže opću ljudskost. To je prilično težak posao, nije ni čudo što malo ljudi uspije. I to nema nikakve veze sa slavom, barem ne neko vrijeme.”

Kršul