Izložba „Anđeoska krila”

Izložbu upriličenu u zajedničkom prostoru ne povezuje zajednički stil, pripadnost istom mentoru ili humanitarni cilj, nego pripadanje istoj narodnosnoj manjini, odnosno subetničkoj zajednici senandrijskih dalmatinskih Hrvata. Djela bračnog para Gabrielle Dokmáni-Pistyúr i Imrea Pistyúra, Bencea Zarubayja te obitelji Benković povezuje spona koja je puno drevnija od Senandrijskog društva slikara, dobro poznatog u mađarskoj povijesti umjetnosti, nastala u duhu slikarske škole iz Nagybánye. Naime, većina predaka, pa tako i obitelji Đurić, bili su članovi bratovštine sv. Ivana Krstitelja, a u Senandriju su se doselili u nadi da će steći zemlju baveći se obrađivanjem vinograda. Druge je iz Dalmacije dovela župa kako bi u baroknom stilu obnovili crkvu sv. Ivana Krstitelja iz 1751. godine. Ova šačica dalmatinskih Hrvata izrasla je u snažnu zajednicu pri čemu je preživjela ratove, izbjegla duboko siromaštvo prouzročeno pustošenjem filoksere te jugoslavenizaciju 50-ih godina 20. stoljeća. Većina je napustila stoljetnu postojbinu na Magarećem brdu i preselila se u druge dijelove grada, ali njihovi potomci traže povratak i istražuju svoje korijene.

Danas svjedočimo zanimljivoj pojavi ponovnog jačanja želje za tradicijom koju prati snažna nakana očuvanja stare gradske slike, koja je vitalni izvor inspiracije senandrijskim hrvatskodalmatinskim umjetnicima. Za većinu to više ne znači slikanje krivudavih ulica Magarećeg brda, nego je prikazivanje drevnih, sačuvanih motiva, neobičnih elemenata krajobraza, nadgrobnih spomenika koje su izradili naivni umjetnici, limenih Kristovih

skulptura krajputaša, zanimljivog kamenja u ogradama, limenih Bogorodica u brdskim kućama, boja i pokreta, poput onih na crtežima Lajosa Vajde i slikama Pála Deima. Takav je, primjerice, i prozor s kopljima na Pivarcsekovoj kući, što je djelo Lajosa Vajde, a danas se ubraja među zaštitne znake senandrijske umjetnosti, no tek malobrojni znaju da se vezuje uz Dalmatine. Naravno, izlagače je osim identiteta u likovni svijet privuklo i inspirativno ozračje te živahan umjetnički svijet Senandrije koji se probudio 60-ih godina 20. stoljeća i otada neprekidno jača.

„Krila anđela” nastavak su krhke manjinske renesanse koja je počela podizanjem skulpture Dalmatinskog anđela. Samim tim što je Hrvatska samouprava Senandrije skulpturu podigla na mjesnom Trgu Daru u povijesnom smislu osvijestilo je svoju zajednicu. Naime, senandrijski su Dalmatini od samog dolaska svoju postojbinu na Magarećem brdu nazivali Anđeoskim brdom, što nije prihvaćalo ni pravoslavno ni mađarsko gradsko čelništvo koje je taj lokalitet službeno nazivalo Magarećim brdom. Naša je zajednica u više navrata tražila njegovo preimenovanje u Anđeosko brdo bez ikakva uspjeha. Za naše pretke naziv Magareće brdo bio je stoljetnim simbolom isključenosti i kmetske sudbine iako je tovar ili magarac bio oduvijek omiljen pomagač naših predaka – senandrijskih vinogradarskih, težačkih obitelji.

Kipar Imre Pistyúr, dobitnik Munkácsyjeve nagrade, potječe iz stare senandrijske obitelji. Rođen je u Čobanci, gdje je odrastao u multietničkom okruženju. Samouki je umjetnik. Svoja djela izlagao je na mnogim izložbama u Mađarskoj, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna od njegovih istaknutih izložbi zajednička je izložba s hrvatskim slikarom Ivanom Lovrenčićem 2003. godine u budimpeštanskom Várszínházu. Poseban je način na koji prikazuje svoje kipove – stavlja čovjeka u središte i vjeruje da njegov rad prenosi vječnu poruku koju kamenje nosi. Tvrdi da njegovo djelo stvara paralelni svijet u kojem su prisutni svi aspekti stvarnosti u prikazima.

Slikarica Gabriella Dokmáni-Pistyúr članica je Mađarskog saveza umjetnika od 2018. godine. Po majčinoj liniji ima hrvatsko-dalmatinske korijene. Senandrija ju je već u djetinjstvu inspirirala i potaknula njezin umjetnički izričaj. Prvo je radila svilene slike, a zatim prešla na svijet uljanih i akrilnih boja. Izlagala je svoja djela na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u Mađarskoj i inozemstvu. Na svojim slikama pejzaž i ljude prikazuje groteskno, donekle apstraktno, na pozitivan način u jedinstvenom stilu. Smatra da „platno otvara vrata stvaranju, a prikazivanje otvara beskrajne mogućnosti”.

Likovni umjetnik Bence Zarubay odrastao je u Senandriji na Novom umjetničkom naselju. Ljetni odmori u Grožnjanu ostavili su velik utjecaj na njega. Ondje je upoznao umjetnike različitih stilova i izraza, susreo se s umjetnicima kao što je Jožef Tođeraša – poznat kao „Togy”. Zarubay je član Mađarskog saveza umjetnika od 2014. godine. Njegova umjetnost govori o mreži oblika i novih presjeka koji su postavljeni s pomoću montiranih, nacrtanih tema. Izdvajanje uličnih prizora i svakodnevnih stvari, njihovo postavljanje u okvire i prerada mogu dovesti do uzbudljivih rezultata.

Članovi obitelji Benković s ponosom ističu svoj hrvatskodalmatinski identitet uključujući starijeg Đuru (1912. – 2000.), mlađeg Đuru (rođ. 1950.), Balázsa (rođ. 1975.) i Bálinta (rođ. 1979.). Prvi put zajedno predstavljaju svoje radove na ovoj izložbi. Nasljeđe vještog, naivnog drvorezbara, nekadašnjeg vođe zajednice pretvorilo se u obiteljsku umjetničku tradiciju koju sad nastavljaju praunuci. Četiri generacije i četiri različita pogleda vidljivi su na izložbi na nekoliko slika.

Kršul