Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
U budimpeštanskom kinu „Művész” 19. ožujka 2024. prikazan je austrijsko-bosansko-hrvatski film „Bosanski lonac” na hrvatskom i njemačkom jeziku s engleskim i mađarskim titlovima. To je komedija o sredovječnom sarajevskom pjesniku u Grazu kojeg igra Senad Bašić, a kojem prijeti deportacija ako ne podnese dokaz da kao intelektualac doprinosi austrijskom kulturnom životu. Scenarij i režiju potpisuje Pavo Marinković.
Svjetsku je premijeru film imao prošle godine na Sarajevskom filmskom festivalu. Gastarbajteri su poznati u zemljama bivše Jugoslavije, koje su napuštali trbuhom za kruhom ili u bijegu od rata, a o njima se rijetko snimaju filmovi. Zajednici gastarbajtera ili „gostujućih radnika” Pavao Marinković poklanja dosta vremena u Bosanskom loncu i stvara mikrokozmos društva bivše Jugoslavije.
Redatelj Marinković ističe da je to njegova priča u kojoj se prepoznao i želio je ispričati publici da oni nauče nešto od glavnog lika Faruka i pritom se zabave. Pavo Marinković dodaje: „Moji filmovi su spoj komedije i drame. Htio sam zabaviti publiku i rasplakati je. Bilo je važno izbjeći klišeje kako su stranci – i Hrvati i Bosanci – prikazani u austrijskoj umjetnosti kao mafijaši, primitivci, pa sam izabrao za glavnog lika pjesnika koji je intelektualno dominantan u sredini koja ga odbacuje i s tim sam se šalio dva sata.” Film se snimao u Grazu i Zagrebu.
Bosanski lonac nedavno je imao američku premijeru te projekcije na brojnim festivalima u Indiji, Estoniju, Austriji, Francuskoj, Maroku, a u Budimpeštu je „doputovao” na poziv Austrijskog kulturnog foruma.
Marinković, stvarajući mikrokozmos društva bivše Jugoslavije, prikazuje likove kao što su vlasnik restorana Stjepe (Goran Grgić), radnica Dragica (Bruna Bebić) s kojom je Faruk u posebnoj vezi, ali kao intelektualac, neovisno o tome što je neuspjeli pisac, Faruk se ne uklapa među gastarbajtere radničke klase, ali ni u austrijsko društvo. Priča započinje tako da glavni protagonist dobiva otkaz na mjesnoj radioteleviziji, gdje je napravio prilog o bosanskom loncu, tradicionalnom jelu balkanske kuhinje koje su pripremali rudari. Naslov je filma metaforički. Marinković radi paralelu između rudara i pjesnika Faruka koji će se udružiti s „gostujućim radnicima”, ali i mještanima kad mu zahtjev za produženje dozvole boravka u Austriji ne bude odobren zato što ga je nakon 12 godina prekinuo na devet dana vrativši se u Bosnu zbog sprovoda. „Ovo nije Balkan, mi smo uređena zemlja”, striktni su austrijski birokrati u vezi s dozvolom boravka i govore: „Bosna nije Sirija i Afganistan. Što se uzrujavate?”. Bosna i (bivša) Jugoslavija su passé u očima zapada nakon što su nove ratne zone došle u fokus, a s njima su passé postale i teme koje su povezane s bivšom Jugoslavijom poput pripremanja bosanskog lonca – zbog čega je Faruk i dobio otkaz. „Profesor jugoslavistike? Što je to? Nešto kao latinski?”, pita jedan birokrat Faruka. Balans je prilično ravnomjeran između populističkog
humora i ljudske drame, a Marinković uvodi i „meta” notu u priču. Naime, Faruk će pronaći spas u kazalištu i mjesna kazališna trupa postavit će na scenu njegova „Vampira s Miljacke” i izvesti tekst koji je napisao prije rata na uzajamnu korist – on neće biti deportiran, teatar će biti spašen. Priča doseže emotivni vrhunac kad tijekom izvođenja „Vampira s Miljacke” nestane struje i redatelj želi otkazati predstavu, a Farukova sudbina bude dovedena u pitanje.
Kršu
