Glasnikov tjedan - u parlamentu!

Kako danas sagledati parlamentarnu nazočnost 13 zakonom priznatih narodnosti u Mađarskoj omogućenu izmjenama izbornoga zakona uoči parlamentarnih izbora 2014. godine? To pitanje i dalje ostaje otvoreno, osobito u svjetlu iskustava koja su se tijekom više izbornih ciklusa pokazala i kao prednost i kao ograničenje manjinske političke zastupljenosti. Parlamentarni izbori pokazali su svu složenost Izbornog zakona, barem što se tiče narodnosti. U ovom parlamentarnom ciklusu (2026. – 2030.) nijedna narodnost od njih 12 koje su postavile listu nije dobila povlašteni zastupnički mandat. Samo glasnogovornički.

O tome je nedavno za list Magyar Nemzet govorio glasnogovornik Srba u Mađarskoj koji je tijekom tri parlamentarna ciklusa obnašao tu dužnost. Njegovo iskustvo dodatno dobiva na težini u kontekstu činjenice da srpska državna samouprava na parlamentarnim izborima 2026. godine nije uspjela postaviti srpsku nacionalnu listu, čime će srpska zajednica u nadolazećem četverogodišnjem razdoblju ostati bez svojeg predstavnika u najvišem zakonodavnom tijelu zemlje. Slična se situacija dogodila i u prethodnom mandatu (2022. – 2026.), kad romska državna samouprava nije imala parlamentarnog predstavnika.

Ocjenjujući državnu narodnosnu politiku od 2014. do danas, istaknuo je kako je proteklo desetljeće za narodnosti u Mađarskoj bilo svojevrsno „zlatno doba”. Upravo 2014. godine, naglašava, počinje nova era: nikad prije nije bilo toliko financijskih sredstava niti su narodnosne zajednice raspolagale s toliko institucija – od obrazovnih i kulturnih do medijskih.

Govoreći o samoj instituciji glasnogovornika, podsjetio je da je ona uvedena na temelju odluke Ustavnog suda kojom je bilo nužno osigurati sudjelovanje narodnosti u radu parlamenta. Uoči izbora 2014. postojale su brojne dvojbe: hoće li narodnosti uopće sudjelovati u tom modelu i kakav će stvarni značaj imati institucija bez prava glasa.

Može li se bez prava glasa išta postići ili će narodnosti ostati tek simbolična prisutnost „na klupi”, pitanje je koje se tad često postavljalo. Međutim, prema njegovim riječima, upravo je političko priznanje i podrška na najvišoj razini, uključujući i ulogu premijera, dala dodatnu težinu Odboru za narodnosti u Mađarskom parlamentu, u kojem sjede predstavnici narodnosti (s parlamentarnih lista državnih narodnosnih samouprava).

Smatra da je prvi parlamentarni mandat nakon 2014. bio možda i najuspješniji. Tad se, kako kaže, „opremao sustav” – postavljali su se temelji institucijske mreže i financijskog okvira. U Uredu premijera prepoznati su opravdani zahtjevi narodnosti, a manjinska politika dobila je i širi nacionalni značaj: uz politiku prema Mađarima izvan granica njezin drugi stup postale su upravo domaće narodnosti.

Od 2014. godine počelo je sustavno osiguravanje financijskih sredstava, a do kraja mandata uspostavljen je stabilan i predvidiv sustav – kako u zakonodavnom, tako i u financijskom smislu. Time su, ističe, stvoreni konkretni uvjeti za provedbu zakona i razvoj institucija.

Odbor za narodnosti aktivno je sudjelovao u zakonodavnom procesu – predlagao amandmane, sudjelovao u raspravama i time dodatno učvrstio svoj položaj. Ujedno je došlo i do promjene u terminologiji i pristupu: više se ne govori o „manjinama”, nego o „narodnostima”, a dodatnu važnost daje i činjenica da je pitanje narodnosti na razini vlade povjereno potpredsjedniku vlade.

Ipak, uz sve pozitivne pomake ostaje ključno pitanje političke težine. Jer bez prava glasa, bez mogućnosti izravnog odlučivanja, zastupljenost narodnosti i dalje ima svoje granice. Upravo zato situacije u kojima pojedine zajednice ostaju bez predstavnika ili čak bez liste dodatno otvaraju raspravu o stvarnoj učinkovitosti postojećeg modela.

Između simbolike i stvarnog utjecaja, između institucijskog napretka i političkih ograničenja – tu se i danas nalazi položaj narodnosti u mađarskom parlamentarnom sustavu.

Branka Pavić Blažetin