Glasnikov tjedan - Teatar apsurda ili ogledalo stvarnosti

Redatelj je okupio pet likova, svaki s glasom jednog naroda bivše države Jugoslavije, pet jezika koji se čudom, ili ironijom po redatelju, razumiju bez prijevoda. Harmonikaš svira, ne pita što, nego koliko – on prati, promatra i možda jedini razumije. On zna da je ritam važniji od riječi. U njegovim rukama glazba je moć, ali i opomena.

Pištolj, kako ga oni zovu – „štuker”, kruži rukama. Onaj tko ga drži upravlja drugima, a pištolj upravlja njime. I kad ga se dočepa, zaboravi da je želio pobjeći. Apsurd nije samo na pozornici, on je u nama – u potrebi da vladamo makar i prividom moći, makar na trenutak, nad drugima.

Redatelj kaže kako je riječ o apsurdnoj društvenoj satiri prožetoj crnim humorom koja istražuje prirodu ljudskog straha i žudnje za vlašću. I kako je pištolj u rukama redatelja. „Štuker” simbolično predstavlja moć, strah i odnose nadređenosti i podređenosti među ljudima. Kažu kako je riječ o političkoj paraboli, o vječnom krugu stjecanja i gubitka moći.

Kažu kako predstava govori o strahu, gladi za autoritetom, žudnji da se bude onaj koji odlučuje, makar na sekundu. A kad se moć mjeri brojem metaka ili riječima, ostaje samo tišina. I glazba. Tad shvatimo: najmudriji je onaj koji svira jer dok drugi prijete, on još zna stvarati.

Kazalište apsurda ovdje nije bijeg od stvarnosti, nego njezino povećalo. U prostoru koji podsjeća na krčmu, s hladnjakom, posterima i lutkom, odigrava se slika društva u kojem se navodno svi razumiju, ali nitko nikoga ne sluša. Likovi pjevaju, plešu i prepoznaju jedni druge, no u trenutku kad se pojavi oružje sve nestaje. Riječi, pjesma, bratstvo, sve.

Redatelj u jednom trenutku poručuje: „Bacite pištolj i nikada ga više ne uzimajte!” A mi, gledatelji, sjedimo i pitamo se tko će to prvi učiniti. Tko će prvi odustati od moći, od želje da vlada, od iluzije da ima pravo na zadnju riječ?

Kao i u životu, i na sceni se pokazuje: vlast je slast. Onaj tko ima moć mijenja lice kao vuk dlaku. Jučer janje, danas oportunist, sutra gospodar. Nema više metaka, ali ima perfidnijih sredstava – riječi, slike, objave, tihe manipulacije.

Predstava nas tjera da se ogledamo u tom iskrivljenom zrcalu, da priznamo da smo možda svi barem jednom držali „štuker” – ako ne u ruci, onda u mislima. Da smo željeli zapovijedati, oblikovati, dokazivati. A možda smo, poput harmonikaša, samo pokušavali preživjeti uz svoj instrument, uz svoj jezik, uz svoj komadić slobode.

Kazalište, baš kao i kultura, jest oružje. I kad na pozornici ostane samo glazba i tišina, shvatimo i tek tad počinjemo slušati. I razmišljati.

Branka Pavić Blažetin