Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
„Bez tog pravnog akta, koji je bio važna prekretnica u životu manjina u Mađarskoj, ne bi bilo pravnog okvira za djelovanje narodnosnih samouprava ni na mjesnoj ni na državnoj razini”
Na marginama margina. Tako bismo mogli opisati situaciju u kojoj javni medij narodnosne zajednice od organizatora ne dobije poziv na događanje o kojem je najrelevantniji upravo napis, izvješće, fotografija, stav ili komentar koji će taj javni narodnosni medij objaviti ili ne objaviti. Nijedan drugi medijski osvrt nije važniji od toga. Čudom se mogu čuditi svi javni narodnosni mediji, naravno – koji se financiraju iz državnog proračuna i iz poreza poreznih obveznika, kad na događanje na kojem bi oni trebali biti prvi pozvani da o tome izvještavaju ne dobiju ni poziv. Doznaju za događanje tek slučajno pa, smatrajući kako im je ondje mjesto, i bez poziva odu. Nasreću, hvala dragom Bogu, na ulazu ih puste u dvoranu. Kako bi narodnosni medij uopće mogao pohvatati konce priče, nije dovoljno da dođe u vrijeme koje piše na plakatu (koji on nije ni dobio). Treba doći barem dva sata ranije jer postoji i dio programa koji nije naznačen na plakatu, a upravo je on važan da bi se nešto suvislo moglo napisati. Doduše, kad uđe u dvoranu, suoči se s tim da sve snimaju tri kamere. I prvi i drugi dio priče, ali više prvi nego drugi. Jer ples i nije najvažniji dio događanja koje se odvijalo toga dana iako je trajao, kažu, gotovo dva sata. Ali dva sata trajao je i program koji je prethodio plesu. A onda se ja čudom čudim kad o tom tako važnom događanju toga dana nijedan mađarski medij ne napiše ni slova, a kamoli Mađarska izvještajna agencija.
Godine 1993., točnije 7. srpnja te godine, Mađarski parlament prihvatio je Zakon o pravima etničkih i nacionalnih manjina (A nemzeti és etnikai kisebbségek jogairól szóló 1993. évi LXXVII. törvény). Kako je na svojoj stranici napisala zamjenica pučkog pravobranitelja zadužena za narodnosti u Mađarskoj, donošenju te pravne norme prije 30 godina prethodio je prije toga nezamisliv, u širokom krugu proveden temeljit i opsežan stručni rad te opsežne znanstvene i stručne konzultacije, a sve to zahvaljujući tad ustrajnim nastojanjima i djelovanju tad aktivnih manjinskih civilnih organizacija, stručnjaka koji su predano radili na tome u okviru foruma koji je okupljao sve predstavnike manjina takozvanog Okruglog stola manjina. Uz prijedlog zakonske norme stalo je šest parlamentarnih stranaka te je zakon prihvaćen gotovo jednoglasno, s 96,5 % glasova nazočnih.
Bez tog pravnog akta, koji je bio važna prekretnica u životu manjina u Mađarskoj, ne bi bilo pravnog okvira za djelovanje narodnosnih samouprava ni na mjesnoj ni na državnoj razini niti bi bilo moguće govoriti o institucijama u održavanju narodnosnih samouprava, a ni narodnosti ne bi imale predstavnike u najvišem zakonodavnom tijelu Mađarske.
Spomenuti Zakon rezultat je dugotrajna procesa usuglašavanja etničkih i manjinskih zajednica s političkim predstavnicima parlamentarnog života u Mađarskoj i Vladom Mađarske u vremenu sveopće demokratizacije javnog i političkog života, kad su udruge nicale kao gljive poslije kiše, a javni život, pa i život manjina u Mađarskoj obilježavali su polet, nove inicijative, energija, entuzijazam, ideje, optimizam kakva dotad nije bio.
Od donošenja zakona do prvih koraka na putu takozvane „kulturne autonomije” prošlo je sedam godina. Zakon daje širok spektar mogućnosti od kojih neke ni do danas nisu zaživjele ili ih narodnosne zajednice ne koriste. On je izmijenjen 2011. godine. Od tad do danas bilo je više promjena koje nisu bitno dirale u njegove odredbe. Već 1993. uglavnom su utvrđena pravila djelovanja sustava narodnosnih samouprava, okviri kulturne autonomije, nazočnost narodnosti u najvišem zakonodavnom tijelu i štošta drugoga.
Branka Pavić Blažetin
