Glasnikov tjedan - 11. siječnja 2024.

Kako tko od nas – neki u krugu svoje obitelji, neki sami, neki u manjem ili većem društvu nazdravili su u ponoć 1. siječnja novoj 2024. godini. Već smo duboko zakoračili u njezin drugi tjedan. Polovina siječnja nam se smiješi, a vrijeme nezaustavljivo teče. U pokladama smo. Ove godine one traju do srijede 14. veljače, 13. veljače pokladni je utorak. Hrvati u Mađarskoj oporavljaju se od brojnih adventskih i novogodišnjih koncerata u organizaciji hrvatskih samouprava i drugih. Neki se još nisu oporavili od plesnjaka na kojima orkestri u južnom dijelu Mađarske neumorno sviraju Ilićeve i druge srpsko-makedonske note, a oni padaju u ekstazu jer su se na njegovu pečuškom koncertu krajem prošle godine uspjeli s njim fotografirati za svoj Facebook. Na tom koncertu predgrupa je bila skupina glazbenika podrijetlom Hrvata iz Mađarske. Zaključujem i nakon jednog bala koji je održan u studenom, gdje je svirao jedan orkestar mladih glazbenika, kako se repertoar naših orkestara u posljednjih 30 godina, bez obzira na dob članova, nije nimalo mijenjao. To me iznenađuje, to konzerviranje glazbenog ukusa od prije 40 i nešto godina koji su valjda od roditelja, škola, svirke raznih orkestara, „hrvatskih” plesačnica, hrvatskih KUD-ova naučili i preuzeli mladi ljudi s hrvatskim korijenima i njihovi mađarski prijatelji i simpatizeri. Kao da ni ne slušaju javni program s hrvatskom glazbom Mađarskog radija dva sata dnevno ili recimo internet ili hrvatske radijske postaje, naš internetski Radio Croatica… Od tih se nota jedva što nađe na njihovu repertoaru. Gotovo pa ništa. Svaka čast izuzetcima i nekim vrijednim glazbenicima. Tim više je to čudno ako sviraju po narudžbi hrvatskih samouprava i plaćaju se iz njihova proračuna. Jako su popularna kola. Naročito makedonska i srpska, hrvatska nešto manje. Moja poznanica Mađarica koja je dugo u hrvatskoj zajednici reče jednom kako zaključuje sljedeće: kad svi sjede, svira se vjerojatno hrvatsko, a kad svi ustaju, svira makedonsko ili srpsko. Nisam neki veliki folkloraš, ali ima valjda i hrvatskih kola koja se mogu svirati i plesati u plesačnicama, kako volimo upotrebljavati tu riječ koja i nije u rječniku hrvatskoga jezika. Neki će reći kako glazba ne poznaje granice. Tako je.

U potpunosti se slažem s njima. Ali kad glazba ima funkciju jačanja kulture, identiteta, tradicije, onda ona ima ili bi trebala imati edukativnu i kulturološku ulogu. Pogotovo ako je riječ o hrvatskim udrugama, samoupravama, institucijama. Toliko o temi koja mi je pala na pamet dok gledam more datuma na kojima će se do kraja veljače pa i duže u organizaciji hrvatskih udruga, hrvatskih samouprava na pokladnim balovima, prelima, zabavama, okupljati Hrvati i njihovi simpatizeri. Ne mogu ih ni prebrojiti. Kolega je poslao datume održavanja prela u Bačko-kiškunskoj županiji, u Gradišću su također veoma popularni pokladni balovi, Hrvati u Željeznoj županiji organiziraju skupni županijski bal u Sambotelu, svake godine druga samouprava, ove godine to je Narda u suorganizaciji s hrvatskim gradom Mursko Središće. U Koljnofu je među prvima hrvatski bal u Jursko-mošonsko-šopronskoj županiji, a potom slijede drugi po naseljima gdje djeluju hrvatske samouprave. U Tukulji se stalno svira u gradskom domu kulture, a racki Hrvati u okolici Budimpešte naučili su se okupljati u pokladnom razdoblju. U Podravini se Podravci skupno okupljaju na barčanskom balu, a organizira se bal i u Šeljinu. U Baranji u Mohaču u pokladnom razdoblju ima balova napretek, pa i onih u organizaciji hrvatskih udruga. U Budimpešti je posljednjih godina bio organiziran hrvatski bal. U Pečuhu mjesna hrvatska samouprava već jedno desetljeće organizira Hrvatski bal, u Zali ponekad ima skupni hrvatski bal... I još nisam spomenula balove koji se organiziraju u školama gdje se odvija nastava hrvatskoga jezika, balove u naseljima gdje žive i Hrvati i tako redom. Kako u tjednom komentaru piše kolega Balatinac, ovo je vrijeme „ponajprije obilježeno bučnim zabavama, veselicama, plesom, ludovanjem, maskiranjem, prekomjernim konzumiranjem jela i pića, odnosno ludovanjem ‘ko da niko nikad umrit neće’”. Pita se on, a i ja s njim, koristimo li na tim pokladnim okupljanjima priliku i toliki broj okupljenih za „učvršćivanje svijesti” o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti uz glazbu i ples. Jer to bi trebao biti prvotni cilj „hrvatskih” organizatora svega toga. Ostalo je sporedno.

Branka Pavić Blažetin