Lice u zrcalu – Morana Plavac

Morana, odakle Vaša veza s Mađarskom? Nedavno sam doznala, prije nekoliko minuta, da ste diplomirali na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu hrvatski jezik i književnost te mađarski jezik i književnost. Tako je sve počelo? Kažu da slučajnosti ne postoje.

Te godine kad sam htjela upisati kroatistiku, što je bila moja velika ljubav i želja, trebalo je upisati dvopredmetni studij, a ne jednopredmetni. Morala sam odabrati B predmet. Kako nisam imala vremena za pripremu za prijamni ispit za povijest, koju sam također željela studirati, odlučila sam pogledati gdje još mogu upisati hrvatski jezik kao prijamni. Između ostalog, to su bili smjerovi kao što su fonetika, turkologija, indologija i hungarologija.

Nakon savjeta profesora iz gimnazije odlučila sam se za hungarologiju, pa što bude. Njihov argument bio je da je mađarski „lagan jezik, nema padeža, brzo ćeš ga naučiti”. No, kad sam upisala mađarski jezik i književnost, shvatila sam da to nije tako. Mađarski jezik zahtijeva puno truda, puno učenja, pogotovo jer ja s 19 godina nisam imala nikakvog kontakta s mađarskim jezikom. Počeli smo učiti od početka, od abecede pa nadalje. Imali smo osam sati jezičnih vježbi tjedno, što je bio pravi „drill”. Imali smo odličnu lektoricu, profesoricu Francisku Ćurković, koja nas je rigorozno poučavala, ali to je bio pravi način učenja ne samo mađarskog jezika nego svega – sporta, glazbe… Ako želiš doseći neki cilj, moraš biti discipliniran.

Kad sam diplomirala, donijela sam u svom umu odluku da se više neću baviti mađarskim jezikom, nego ću se posvetiti književnosti i predavati hrvatski jezik i književnost u Hrvatskoj. Međutim, svemir je imao drukčije planove. Od pokojnog profesora Marka Samardžije dobila sam prijedlog da bih mogla ići na lektorat jer je bio otvoren natječaj. Nisam znala što znači lektorat niti kamo to vodi, ali odlučila sam pokušati.

Predala sam prijavu iako su bili skeptični jer sam bila mlada učiteljica bez puno iskustva. No, dobila sam lektorat u Budimpešti, na ELTE-u, gdje sam radila s profesorima Nyomárkayjem, Lukačem, Vígom i kolegama sa slavistike kao i sa slovenskim i makedonskim lektorima. To je bilo moje veliko „vatreno krštenje”. Godine 2005. postojalo je veliko zanimanje za hrvatski jezik jer je Hrvatska bila u pretpristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju, a studenti su vidjeli potencijal za stvaranje veza između Mađarske i Hrvatske, ponajprije u turizmu, novinarstvu i diplomaciji. Mnogi su željeli naučiti hrvatski jezik smatrajući da je poželjno uz engleski i njemački znati jezik susjedne države, pa su odabrali hrvatski.

Zanimljivo je bilo da su svi moji studenti znali njemački, ali vrlo malo engleski. Ja, s druge strane, nisam baš govorila njemački, nego sam se više služila engleskim. Tako smo morali koristiti mađarski kao most između jezika.

Dakle, na ELTE-u ste predavali hrvatski jezik na mađarskom jeziku?

Da, to je bilo moje „vatreno krštenje”. Moj zadatak bio je objasniti osnovnu gramatiku na mađarskom jeziku, a onda smo većinu nastave posvetili učenju hrvatskog jezika. Na trećoj godini studija u Budimpešti shvatila sam da sam se zaljubila u posao lektorice. Zanimljivo je bilo kako su moji studenti bili motivirani, uvijek su tražili još. A kad su na ispitima govorili hrvatski, iako ja nisam smjela ispitivati, to je bila povratna informacija da sam odradila dobar posao.

Bio je to, vjerojatno, bolonjski model studija (BA, MA)?

Da, točno. Studenti su dolazili s nultim znanjem hrvatskog i tijekom tri godine morali su naučiti jezik kako bi mogli polagati ispit.

Nakon tri godine u Budimpešti vratila sam se u Hrvatsku i radila u osnovnoj školi, a 2012. godine otvorio se natječaj za lektorat u Baji, u Sambotelu. Iako nisam planirala ponovno otići u Mađarsku, iskustvo iz Budimpešte privuklo me da odem ponovno.

Kada ste stigli u Baju?

U rujnu 2012. godine. Radila sam tri godine na lektoratu u Baji, koja je, u usporedbi s Budimpeštom, sasvim različita. To nije samo pitanje veličine grada nego i vrste institucije. U Baji smo obrazovali buduće hrvatske odgajatelje i učitelje, a uz to sam predavala metodiku iz likovne kulture, glazbene kulture, tjelesnog, matematike i stručni jezik tih predmeta. Bio je to novi izazov, ali sa studentima sam vrlo dobro surađivala. Grupa studenata bila je vrlo motivirana i od njih sam mnogo učila.

I tako ste postali docentica?

Da, 2022. godine postala sam docentica. Preuzela sam Odjel za hrvatski jezik pri Institutu za manjinske i strane jezike na Visokoj učiteljskoj školi „József Eötvös” u Baji. Na odjelu su tri predavačice: kolegica Mirjana Šibalin, lektorica Ana-Marija Posavec i ja.

Koje su vaše obveze?

Moramo raditi s našim studentima, ali i surađivati s hrvatskim školama i vrtićima u Mađarskoj kao i s institucijama u Hrvatskoj. Puno surađujemo s učiteljskim fakultetima u Osijeku, Čakovcu i Zadru i volimo slati naše studente na praksu, a isto tako pozivamo njihove profesore da održavaju predavanja našim studentima.

Koliko je trenutačno studenata na vašem odjelu?

Imamo deset studenata, od toga dvoje redovnih i osam izvanrednih. Najveće je zanimanje za odgajateljski smjer, a neki studenti dolaze iz drugih gradova i brzo se prekvalificiraju u učitelje razredne nastave.

Morana, jeste li zadovoljni? Kakvi su planovi?

Moram reći da sam, kad pogledam sve što se dogodilo u posljednjih deset godina, iznenađena. Planirala sam jedno, a život mi je donio sasvim nešto drugo. Život mi je donio dinamiku, mali kaos, snalaženje u prostoru i vremenu, ali mogu reći da sam uz sve to ipak puno dobila.

Dobila sam mnogo – naučila sam mađarski jezik, govorim ga, upoznala sam prekrasne kolege, ostvarila veliku suradnju s kolegama izvan Baje, u Pečuhu, Budimpešti, našem Gradišću, posebice Koljnofu i Sambotelu. Upoznala sam divne ljude, Hrvate u Mađarskoj, i naučila puno o njihovim problemima i načinu kako se s njima bore. Također, puno sam naučila o mađarskoj kulturi i književnosti. Jedno je to učiti iz knjiga, a drugo kad ste uronjeni u tu kulturu i učite izravno od Mađara.

Moram priznati da sam vrlo dobro prihvaćena, što mi je jako drago, i od Mađara i od naše hrvatske zajednice u Mađarskoj. To je nešto što sam zaista dobila.

Međutim, uvijek postavljam isto pitanje: postoji li mogućnost bolje financijske konstrukcije? Naime, plaće na visokim školama i fakultetima ovdje nisu takve da omogućuju život, već su više za puko preživljavanje. One su vrlo niske.

Tu uvijek postoji veliki upitnik: može li biti bolje, može li biti više? Jer, trudimo se, radimo i želimo da nastava bude što kvalitetnija za naše studente. Vidjet ćemo kamo će nas odvesti ovaj put, no zasad sam u Baji i čini se da ću tu ostati trajno.

Volim sudjelovati na našim skupovima, konferencijama, hrvatskim druženjima. Jako puno učim i, jednostavno, volim čuti hrvatski jezik naših Hrvata u Mađarskoj. Volim regionalizme našeg jezika – gradišćanskohrvatski dijalekt, bunjevački, šokački, racki, sve te jezične posebnosti Hrvata u Mađarskoj.

Poslom sam svugdje – u Santovu, Gari, Kaćmaru, Dušnoku, Pečuhu, Velikoj Kaniži, pa sve do Koljnofa. Volim biti prisutna i vidjeti kako diše naša hrvatska zajednica.

Hvala na razgovoru!