Intervju sa Editom Horvat-Pauković  - ravnateljicom Hrvatskog vrtića, osnovne škole i gimnazije „Mate Mešić Miloradić“

Kako je protekao kraj školske godine?

Na kraju školske godine osjećamo da je još veća gužva nego tokom godine. Ja već godinama
osjećam da upadnemo u jednu školsku godinu i ispadnemo van. Vrijeme tako brzo protječe.
Zahvaljujući tome da imamo puno programa i naravno puno zadaća koje se moraju riješiti na
vrijeme. Prije Uskrsa su bili upisi u budući prvi razred osnovne škole. Polako stižu rezultati za
srednju školu. Imamo puno posla.

Kakvi su planovi za jesen?

Najveći plan za jesen je pokretanje gimnazijskog razreda. Imamo dovoljan broj učenika za
njegovo pokretanje. Dakle veliki povijesni korak će biti u životu naše ustanove, da ćemo po
prvi put pokrenuti gimnazijski razred. Preko ljeta moramo još obnoviti blagovaonicu.
Ponovno ste izabrani za ravnateljicu. Kako se prisjećate svojih početaka?
Nije bilo jednostavno odlučiti se. Ja sam radila u školi u Petrovom Selu tridesetidvije godine,
od kojih sam deset godina bila i ravnateljica. Odrasla sam u okruženju gdje je običaj bio to da
gdje počneš raditi odatle ideš i u mirovinu. Teško je bilo primiti se novog izazova. Dobila sam
mogućnost pokazati svoju energiju, svoje ideje. Nadam se da su zadovoljni svi oni ljudi koji
su mi dali uvjerenje.
 

Kakav je vaš školski kolektiv?

Kolektiv je jako dobar, inovativan, jako aktivan i agilan. Zato je lako raditi tamo jer svi imaju
iste ciljeve i razumiju da je u 21. stoljeću otvoriti jednu ustanovu velika stvar. Kako vidim
brojke demografije, broj djece je u padu. Svugdje vidimo i čitamo da zatvaraju ustanove, a ne
otvaraju. Zato je veliki izazov održati ono što smo pokrenuli. Svi članovi kolektiva
razmišljaju kao i ja i uvijek mogu na njih računati.

Kako se mjenjala infrastruktura škole?

Dobro smo opremljeni. Svake godine imamo neku obnovu. Baš sam neki dan razmišljala da
ne znam što bi radila preko ljeta da nemamo u ustanovi neku obnovu. Naravno, onda je mir i
tišina, nema djece mjesec dana u vrtiću a dva mjeseca u školi, pa se može raditi. Počeli smo
korak po korak. Prvo prizemlje i prvi kat. Kad smo se proširili onda smo obnovili i drugi kat.
Lani smo napravili kabinet za kemiju i prirodoslovlje. Imamo veliku knjižnicu gdje ima mjesta za 3000 knjiga. Obnovili smo i sportsku dvoranu, a sad nas čeka još obnova blagavaonice.

Koji su vaši ciljevi?

Sad trenutno je najvažnije da pokrenemo gimnazijski razred i da pokažemo da taj cilj ima smisla. Te da stignemo do prvih maturanata.

Koje su vam stavke važne za donošenje odluka, koja su vaša očekivanja, smjernice kojima se krećete?

U prvom redu pošto smo mi hrvatska dvojezična škola, najvažnije je učenje i znanje
hrvatskoga jezika. U tome imamo veliku potporu i pomoć od učiteljica iz Hrvatske, a naravno očekivanje je da i ostale učiteljice koriste jezik. Ne samo na satu, nego i u hodniku, u slobodnovremeskim aktivnostima. Svakako nam je cilj ne samo iz hrvatskog jezika već iz svakog predmeta kvaliteta. Ono znanje koje možeš koristiti u životu. Možemo mi nabubati bilo kakve podatke iz udžbenika, ali ako to znanje ne možemo koristiti onda ono po mom sudu nema smisla. Meni je važna atmosfera, disciplina. Iskreno ako pogledamo državne škole, okružne škole kako moraju primiti svakoga, iako ima prevelikih poteškoća ili problema u ponašanju. Možda je malo čudno i nismo ni naviknuli, ali mislim da možemo i moramo birati u našoj ustanovi. Znam da oni koji gledaju forinte i financijski dio kažu da je važan broj učenika. Je, ali ne u svakom slučaju. Meni je važnije da ona djeca koja dolaze u našu školu da se dobro osjećaju. Da roditelji znaju da su na sigurnom mjestu te da vlada obiteljska atmosfera. Da pazimo i čuvamo jedan drugoga, da smo ljubazni, pošteni. Da nema psovanja, fizičkog nasilja jer to nikad nisam dozvolila a ne želim ni nadalje.

Da li vi svoj posao doživljavate samo kao posao ili kao zvanje kojem se predajete cijelim svojim bićem?

Zvanje. Kako starim i lete godine sve mi je važnije. Nažalost i to vidimo da moramo i neke roditelje odgajati, ne samo djecu s jedne strane, a s druge strane su oni koji stvarno pažljivo odgajaju svoju djecu ali nemaju toliko vremena koliko su imali naši roditelji ili naši djedovi i bake. Mi smo im druge mame, i ako pogledamo iskreno, osam sati su u školi, jedno cijelo radno vrijeme. Skoro više su u školi nego što su doma. Doma pojedu večeru, malo razgovaraju, ako razgovaraju i legnu spavati. Onda krene novi dan. Dakle najviše vremena potrošimo u školi i djeca su tamo, zato je važno ne samo da ih učimo nego da ih odgajamo i da se brinemo o njima.

Kad ste najzadovoljnija?

Najzadovoljnija sam kada vidim da se djeca osjećaju dobro, da su roditelji zadovoljni i zahvalni. Što mi je jako važno, u ovoj školi sam više puta proživjela osjećaj da su glasni. Da glasno kažu svoje mišljenje i zadovoljni roditelji. Jer u današnje vrijeme, ne samo u školi već inače u životu, oni ljudi su glasni koji su nezadovoljni. Navikli smo da ono što je uredu onako tiho saznajemo. Ali ovdje u našoj školi stvarno, roditelji često pokazuju svoje zadovoljstvo. To nam puno znači. Možda je smiješno, i smijem se kad dolaze popodne po djecu roditelji i kažemo im evo tu ti je tata ili mama, a oni odgovaraju aha, dobro ali ja ću se još malo igrati. Ne žele otići kući i onda roditelji kažu da bi bilo važno da imamo i đački dom jel djeca bi rado ostala tu. Iako se šalimo s tim, u pozadini ipak ima tu neke istine.