Šandor Horvat: „Mi Hrvati u Mađarskoj moramo surađivati i biti složni ako želimo proživjeti još nekoliko desetljeća.”

Čestitam! Kakav je osjećaj primiti Nagradu za narodnosti?

Bilo mi je malo čudno kad su mi javili da ću dobiti nagradu. Velika mi je čast da sam takvo što dobio. S jedne strane mislim da to nije nagrada samo za mene. Svima s kojima sam nešto radio također pripadaju zasluge. S druge strane, kad čovjek istražuje, onda je sam. Moraš to od početka do kraja obaviti sam. Znači, ovo je nagrada i za naše šire društvo, a možda su malo častili i mene.

Odakle ste rodom? Gdje ste se obrazovali?

Živim u Nardi, svojem rodnom selu. Rodio sam se u Nardi iako se tad već trebalo ići u Sambotel. Budući da sam zimsko dijete, bila je tolika zima da sam ja došao na svijet u rodnom selu. Osnovna škola bila je u Nardi, viši razredi u Gornjem Četaru. Nakon toga došao sam u Juru u benediktinsku gimnaziju.

Odakle je došla inspiracija da se vrlo rano počnete baviti etnografijom i etnologijom?

U benediktinskoj gimnaziji imao sam profesora glazbe koji se zvao Jáki Sándor Teodóz i koji nam je predstavio knjigu narodnih pjesama, molitvi i folklora „Hegyet hágék, lőtőt lépék” Zsuzsanne Erdélyi. Profesor je rekao da pitam roditelje znaju li oni takve neke stare pjesme. Ja sam odgovorio da i ja sam znam jer sam ih naučio od bake, ali su te pjesme na hrvatskom jeziku. Jáki Sándor Teodóz pomogao mi je da zabilježim te pjesme i pošaljem ih u pismu Zsuzsanni Erdélyi. Ona se razveselila materijalu koji sam poslao. Rekla je kako je baš nedavno bila i kod Mađara izvan granice i da o tome ima puno materijala, ali nema nikakvog materijala o manjinama u Mađarskoj. Predložila mi je da odem s njom u Nardu i u druga hrvatska sela da istražujemo zajedno. Tako se dogodilo da je prvo takvo skupljanje o manjinama u Mađarskoj počelo baš u Nardi. Poslije smo putovali autobusom u Gornji Četar, Hrvatske Šice, Petrovo Selo, pa i u njemačka sela. I odatle je došla ideja. Ona me je pitala bih li želio postati etnolog. Ja sam pitao, kao pravi srednjoškolac, hoće li to biti dobro za mene. Ona je odgovorila da svakako hoće.

Je li netko u Vašoj obitelji već išao tim stopama?

Istina je da sam već imao svoje takve korijene. Otac mi je bio kantor, svirao je harmoniku i isto tako imao jednu grupu. Baka je vodila molitve i pjesme u crkvi. Kod nas u Nardi uvijek je bilo živo, već tad imali smo svoj KUD koji je uz učiteljicu vodio moj otac.

Niste studirali samo etnografiju?

Ja sam 1988. počeo studij u Budimpešti, na ELTE-u, smjer hrvatsko-srpski jezik i etnografija. Dosta poslije toga još sam dodatno studirao i teologiju jer sam kao etnolog počeo istraživati i vjersko pitanje, pučku vjeru, pa sam smatrao da je i zbog toga važno.

Bili ste uključeni u mnoge institucije?

Nisam nikad u rukama imao samo jednu stvar i razmišljao da ću se baviti smo jednom stvari. Uvijek sam paralelno radio više toga. Trenutačno sam u mirovini. Završio sam na Katedri za slavistiku u Sambotelu. Zaposlen sam u Prisiki u Zbirci sakralne umjetnosti Hrvata u Mađarskoj.

Što je Vaš zadatak tamo?

Kažu da sam ja kurator, stručnjak koji treba predložiti projekte. Posljednji projekt bila je dvojna izložba. Dakle, dvije generacije iz jedne obitelji – Franjo Taschner i njegova kći Anika Taschner.

Gdje ste radili kao novinar?

Ja sam radio za tjednik „Vas népe” u našoj Željeznoj županiji. Puno prije toga bio sam i dopisnik Hrvatskog radija u Pečuhu, koji je vodila Milica Tarađija. Tad sam još na malom kazetofonu snimio materijal ili presnimio ono što sam snimio kao etnograf i to slao u Pečuh. Katkad bih samo napisao kolumnu koju bi netko pročitao za radio, pa su tad imali vijesti i o gradišćanskim Hrvatima sa zapada.

Bavite se i prevođenjem. Što biste istaknuli?

Da, to mi je hobi. Objavljene su pjesme Tomislava Bilosnića u mom prijevodu na mađarski jezik. Sad pripremam omladinsku prozu Darka Pernjaka i, meni vrlo drago djelo, „Bijeli klaun”, o kojem se ne govori dovoljno.

Što biste poručili Hrvatima u Mađarskoj? Što smatrate ključnim za zajednicu, suradnju i zajednički napredak?

Prvo bi bilo da se doma govori hrvatski, u obitelji. Ako se u obitelji ne želi govoriti našim materinskim jezikom, nemamo budućnosti. Drugo, mi Hrvati u Mađarskoj moramo surađivati i biti složni ako želimo proživjeti još nekoliko desetljeća. Pada broj naših Hrvata u Mađarskoj, a to je ona asimilacija kad Hrvat kaže za sebe da je Mađar.

Kršul