Predstavljanje knjige Orsolye Péntek u Starom Budimu

Događanje je pjesmom otvorila Mira Živković uz pratnju voditelja sastava „Vigad” Vincea Eredicsa. Razgovor s autoricom knjige Orsolyom Péntek vodila je predsjednica
organizatorske samouprave Čarna Kršul. Razgovor je simultano prevođen s mađarskog na hrvatski jezik, kao i svi pročitani odlomci knjige.

Orsolya ne dopušta nijednom fotografu da je fotografira – nije je bilo na fotografijama kad je nedavno preuzela Veliku godišnju nagradu za beletristiku, a nema je ni sad. Ali na promociji je bila itekako prisutna i sve je očarala svojim jedinstvenim načinom razmišljanja, pisanja, znanja.

Roman „I tu ima bogova”, u podnaslovu knjiga lutanja, nije samo knjiga o 15-godišnjem proputovanju Europom. To je i put traženja identiteta, doma. Obiluje bogatom povijesnom, kulturnom baštinom europskog područja. Prisutni su elementi grčke mitologije. Postavlja pitanje različitih vjera, a i kolektivnog sjećanja.

Orsolya Péntek, koja ima višestruki identitet, odlučila je krenuti na put Europom i posjetiti sve gradove odakle potječu njezini predci kako bi uvidjela pristoji li joj neka druga okolina, neki drugi grad, više od Budimpešte. Na putovanjima je zapisivala crtice koje je tad pisala isključivo sebi samoj, ne imajući u planu da će jednom biti objavljene u obliku knjige.

U uvodu govori o bijegu od kolotečine i ponovnom „crtanju” načina života. „Ponovno sam počela hodati Europom kako bih pobjegla od svog propalog života prije negoli
se unutar mene izgradi panelska, stambena zgrada umjesto katedrale. Drukčiji sam život tražila od onih koji se ne znaju sami stvoriti, uzalud su prolazili dani od prvog do šestog dana pa i sedmi dan, kad se odmaraju. Drukčiji život sam tražila od roditeljeva, drukčiji od onog što su ga vodili koji su mi činili zlo, drukčiji od onog kojim sam živjela. Ali taj drukčiji trebalo je iz ničega nacrtati. Meni je bio povjeren.”

Iako je Orsolya u ranijim djelima, kao što je njezina trilogija, pisala ponajprije o majci i odnosu dviju sestara, u romanu „Itt is istenek vannak” autorica prvi put dublje progovara o ocu. Ocu koji je bio prevoditelj s njemačkog, engleskog, ali i gotovo svih europskih jezika. Smatrao se srednjoeuropljaninom.

„Ne znam zašto sam u Veneciju ponijela Fejtőovu knjigu ‘Zagreb’. Bila je dovoljno tanka, pa je taman stala, ili sam napokon htjela preboljeti oca deset godina nakon njegove smrti i nakon pet godina svog lutanja. Nisam slutila da mogu preboljeti samo ono što me ostavlja hladnom, ali ne i ono u čemu nas dvoje sličimo. Naprimjer u tome da u Veneciju donesem knjigu o Zagrebu. Mi uvijek negdje nedostajemo i uvijek nam u jednom gradu nedostaje jedan drugi grad.”

Orsolya Péntek također je na predstavljanju knjige govorila o teretima prošlosti, o transgeneracijskom nasljeđu koje po njezinu mišljenu predci nenamjerno prenose potomcima. Na putovanjima posjetila je i mjesta koja su simboli diktature. „Ma negdje sam pročitala. Ili sam vidjela na nekom filmu. Ili sliči na nešto – uvjeravam samu
sebe, a zatim odustanem. Sjedila sam na ovom kolodvoru kad sam bila jedna druga osoba i bojala sam se. Toliko sam se bojala da taj strah nije nestao ni u ovome životu. Sjećam ga se.

Ulični uglovi, na kojima nenadano napukne vrijeme, i sve ono čega se sjećam, a ne bi se mogla sjećati. Kad izađem iz bara, pogledam prema kolodvoru. Na oblačnom, sutonskom nebu još se više iscrtavaju konture željezne konstrukcije. Mrzim. Gledam ga dok se u meni ne pojavi najprije val hladne ravnodušnosti, a zatim divljenje. Neljudski lijepo, te željezne volte pod nebom. Polagano krenem prema njemu i svaki je korak lakši. Ovo je jedan drugi život. Franco je mrtav. Rákosi je umro, Salazar je mrtav, Staljin je umro, Hitler je umro – govorim si svaki put kad zakoračim, korak po korak unaprijed, naposljetku stojim ispred njega. Jedna putna karta u prošli život. U onaj u kojem sam tu sjedila, leđa naslonjenih na zid, prebijena. Franco je mrtav. Rákosi je mrtav. Salazar je mrtav. Strah je mrtav. Strah nikad ne umire. Strah je mrtav. Strah. Stojim nasuprot kolodvora, gledam ga ukočena pogleda, kao da ga želim izbrisati.”

Knjiga je prepuna raznih ugođaja i boja. Prisutni su i bogovi iz grčke mitologije koji su metafore za ljudske osobine.

„Ondje stoji, nasred trga. Gleda me nepomična lica, usta su mu pomalo otvorena. Ima puna, tamna usta, kosa mu u loknama pada na vrat. Gotovo me skida i postavlja na stol svojim pogledom, ali ne mogu okrenuti glavu. Kao da ga je barun Gloeden fotografirao. Sicilijansko lice. Južno lice. Sumeransko, židovsko, perzijsko, egipatsko lice. Jedan od najljepših muškaraca kojeg sam ikad vidjela. Jedna žila malo ispod pupka pulsira snažno, ritmički, na koži mi je još miris naranče. Sjena dijeli stol na dva dijela. Protegnem se preko sunčeve zrake i brzim, odlučnim pokretom ispijem kavu. Ne znam bojim li se više njega ili sebe.”

Knjiga je vrlo slojevita, duboka, osobna, žanrovski nesvrstljiva u jedan kalup. Baš kao i njezina autorica, čiji predci s čak šest različitih nacionalnosti pokrivaju čitavu bivšu
Monarhiju. Orsolya je posebno bila privržena baki iz Pečuha koja je bila Hrvatica. Orsolya je i slikarica, ima diplomu iz povijesti, s glavnim interesom za veze između simboličke i religijske povijesti. K tomu je i nagrađivana spisateljica. Iako, kako ona kaže, nikad joj nije bilo u planu baviti se pisanjem. Nedavno je nagrađena i Velikom književnom nagradom za beletristiku.

Događanju su nazočili veleposlanik RH u Mađarskoj Mladen Andrlić, diplomatska savjetnica Marina Sikora, predsjednik HDS-a Ivan Gugan, zamjenik gradonačelnika Starog Budima – Bekašmeđera Ferenc Búrjan.

Kršul