Šokci i pohod buša

Šokci u Mohaču nekad

Grad Mohač naselilo je nekoliko narodnosti, a u 17. stoljeću naselilo se katoličko hrvatsko stanovništvo koje je došlo iz Bosne i Hercegovine. Na svojim su se imanjima bavili poljoprivredom i stokom, a svoje su aktivnosti dopunjavali vinogradarstvom. O bavljenju vinogradarstvom svjedoče imena planina i mnogih prekrasnih starih podrumskih zgrada u Mohačkom vinogradu. Hrvati koji su se ondje naselili nazivaju se mohačkim Šokcima. Naselili su i Mohački otok. U gradu su imali blokove kuća s pripadajućim uličicama. Gusto naseljen dio grada i danas se naziva četvrt Šokac, a obližnja obala Dunava Šokački trajekt ili pristanište (rév). „Ako se prošetate tim područjem, još uvijek možete pronaći duge kuće s trijemovima koje su sačuvale izvorni stil, s malim prozorima s kapcima i višekatnim kukuruznim kolibama u dvorištu. Čak i 1960-ih djevojke i žene Šokaca išle bi na Dunav po vodu noseći na ramenima motku za nošenje vode na koju su vješale crne vrčeve i kante te s pomoću motke za nošenje vode uvlačile vodu u motku”, objasnila je dr. Eszter Csonka-Takacs. Domaće plahte, stolnjaci i košulje prali su se u Dunavu na dasci za pranje rublja domaćim sapunom i drvenom žlicom. Ta tradicija ljeti se oživljava događanjem „Pranje na Dunavu”. Događanje koje organizira Mohács Sokacok Olvasóköre (Čitateljski krug Mohačkih uličica) uključuje i natjecanje u kuhanju šokačkih jela. Šokci čak imaju i svoj festival. U takvim prilikama tradicionalno varivo od graha priprema se u tradicionalnim glinenim posudama uz ulicu. Razlog je tomu to što su Šokci izlazili okopavati polja ili vezati grožđe na brdu. Tad bi sa sobom nosili glinene posude u koje su stavljali povrće, luk, ostatke kobasica, komadiće slanine i grah. Nije bilo moguće nositi hranu za ručak sa sobom, pa bi prije polaska pristavili vatru s jedne strane lonca, a kad bi se vratili, kraj lonca bi se stavljala još jedna cjepanica. Kad bi završili s poslom, hrana bi bila gotova, i to bez miješanja.

Prema riječima Eszter Csonka-Takacs Šokci žive u velikim obiteljima, u zajednicama koje su iznimno zatvorene. Strogo je pravilo da se međusobno žene. Zajedno živi više generacija. U Mohaču su živjeli u jednoj vrlo kohezivnoj cjelini, vrlo povezani s Dunavom. Nije slučajno da u Mohaču i danas postoje dijelovi grada koji nose šokačko ime, npr. četvrt (negyed) Šokac, mol (rév) Šokac. Njihove kuće također su bile zatvorena tipa s visoko podignutom ogradom.

Pohod buša

Mohački pohod buša maskirana je, ritualna karnevalska povorka koja se održava na kraju karnevala. Šestodnevni maskirani običaj s vremenom se razvio u nacionalno priznat pučki festival praćen plesom i glazbom na kojem sudjeluje gradsko stanovništvo, bušarske skupine i obrtnici koji izrađuju maske i alate te glazbenici i plesači. Velik broj posjetitelja koji posjećuju grad u to vrijeme također je aktivno uključen u proces običaja te tako postaju dio događanja koja se održavaju u nekoliko dijelova grada. Gradska uprava i bušarske skupine skladno surađuju i zajednički organiziraju „Busójárás”, tj. pohod buša svake godine. Osim događanja tijekom tih šest dana bušarske skupine djeluju kao aktivna zajednica tijekom cijele godine, što ima intenzivan učinak na oblikovanje zajedničkog identiteta. Proces pohoda buša uključuje planirana događanja, programe (okupljanje i povorka buša, paljenje lijesa koji simbolizira zimu, inicijacija u buše, nastupi narodnih plesova, sajam obrta itd.) te spontane akcije i manifestacije (slobodni oblici ponašanja, elementi rituala magije plodnosti, strašenje, razigranost, ples). Tradiciju, izvorno povezanu s hrvatskom narodnošću, danas cijeli grad osjeća kao svoju te je aktivno prakticira kao svoj simbol. Kulturnu važnost pohoda buša karakterizira činjenica da se njegov utjecaj proteže izvan granica te su, osim okolnih šokačkih sela, i zajednice u Hrvatskoj ponovno počele prakticirati slične karnevalske običaje.

Kršul