Ukorijenjene inicijative

Obavljajući zadatak ispisivanja podataka vezanih za Hrvate, pogledom sam klizila šezdesetostranom tabelom. Pomislila sam, kako suhoparan, robotski posao. U tom trenutku je na hrvatskom radiju koji mi uvijek u pozadini potiho svira, Bebek zapjevao stihove „Što je meni ovo trebalo?” Kiselo sam se nasmijala sama sebi u brk.

Ali kako je vrijeme prolazilo, kako sam ispisane podatke počela prevoditi na hrvatski jezik, dogodilo se nešto neočekivano.

Predamnom se odrolala cijela karta mađarskih regija u kojima žive Hrvati, prepuna organizacija koje zastupaju hrvatsku kulturu, tradiciju, vjeru, školstvo, jezik, identitet.

Primjetila sam da nekim mjestima znam smo mađarski ili samo hrvatski naziv. Tako su u mojim mislima Martinci, uvijek Martinci a ne Felsőszentmárton, isto je i sa Pustarom koja je na mađarskom Semjénháza ili sa Hrvatskim Šicama (Horvátlövő). Za neka mjesta nisam bila sigurna gdje se točno nalaze pa sam ih potražila na karti i saznala. Bojevo (Bolhó), Sukit (Szőkéd), Lančug (Lánycsók). Što mi je bilo korisno, pošto sam podatke ioanako trebala razvrstati po regijama.

Tako svrstavajući brojne kulturne inicijative u različite regije, zamijetila sam koliko su te regije iako raštrkane, jako povezane načinom razmišljanja i zajedničkim identitetom. Većina projekata odnosila se na narodne nošnje, tamburice, susrete zborova, proslavu Hrvatskog dana u datom mjestu, berbu, hodočašća… Što pokazuje koliko je ukorijenjena hrvatska tradicija i običaji, vjera, jezik a njeguju je upravo ukorijenjene inicijative.

Kršul