Tri desetljeća iskustva

Od prvih demokratskih izbora u Mađarskoj prošlo je više od 30 godina. To su bili začetci učenja samoupravljanja, a zatim je prihvaćen zakon o pravima nacionalnih manjina kao i manjinski izborni zakon. Slijedilo je utemeljenje narodnosnih, odnosno tad još manjinskih samouprava. Prema ondašnjim pravnim propisima za narodnosne izbore u jednom mjestu trebalo je samo pet osoba koje se na obrascu izjasne pripadnicima određene narodnosti, a za manjinsku listu mogli su glasati svi koji su imali pravo glasa na izborima. Tad još nije bila potrebna registracija na narodnosnom biračkom popisu, a danas već i to treba. Naime, tijekom četiri desetljeća mijenjao se manjinski, odnosno narodnosni izborni zakon. Uvedena je jača kontrola glede utemeljenja narodnosnih samouprava kako bi se izbjegao tzv. etnobiznis, tj. zlouporaba manjinskog izbornog zakona. Danas se već uvažavaju i podatci iz popisa stanovništva o broju pripadnika određene narodnosti u jednom naselju te je potrebna i registracija na narodnosnom biračkom popisu. Promjena zakona, čini se, nije obeshrabrila narodnosne zajednice. Njihov je broj od prvih manjinskih izbora porastao, a u posljednje vrijeme stagnira. Što je naučeno tijekom tri desetljeća? Koliko su samouprave uspjele iskoristiti svoja prava i mogućnosti koje im jamči narodnosni zakon? Kako je to zaživjelo u praksi? Jesu li vijećnici narodnosnih samouprava uopće načisto sa svojim mogućnostima? Jesu li većinski narod ili narodnosna zajednica prihvatili njihova prava, njihove odluke, njihovo djelovanje? U kojoj su mjeri narodnosne samouprave uspjele preuzeti brigu o razvoju narodnosnih zajednica? Koji su elementi koji su doprinijeli razvoju, a koji nisu? Možda bi bilo dobro razmotriti i ova pitanja kako bi se novoizabranim vijećnicima bilo lakše snalaziti u samoupravljanju i kako bi mogli doprinositi još boljem djelovanju s ciljem razvoja narodnosne zajednice.

Beta