Selački Mesopust

Poznat ritam i zvuci limene glazbe, mažoretkinje i svirači u svojim „mantinjadskim” odorama, a iza njih maskirani mještani spuštaju se nizbrdicom prema „placi”. Danas je njihova pjesma tužna. Danas je Pepelnica. A „maškarana” mantinjada ima novog protagonista. On je Mesopust – lutak načinjen od slame, obično obučen u odijelo i cipele sa šeširom na glavi, koji sjedi visoko na svojem drvenom prijestolju na nosilima. Na ramenima ga nose mladići koji predvode povorku mantinjade kako bi mu se kao glavnom krivcu za sve nevolje i nesreće protekle godine na „placi” očitala „šentenca”, tj. optužnica, prije nego što ga se osudi i spali na lomači. Sve to kako bi mještani bili spremni „čisti” ući u korizmeno razdoblje.

To je zapravo višestoljetna dramska igra koja, kao i ostali običaji, drži zajednicu na okupu. Obično tri mještanke obučene u crno s velom preko glave i bijelim maramicama u rukama nariču i „tuguju” za Mesopustom glumeći njegovu obitelj. One prelijeću ispred povorke, s jedne strane na drugu, želeći je tobože zaustaviti. Voditelj mantinjade čita šentencu, koja je napisana u čakavskom stihu. A najistaknutije dijelove „potvrdi” i svirač zvukom činela. Ti satirični stihovi ne izostavljaju nijednu spletku, nevjeru, pronevjeru, nijednog prijestupnika u selu, a ni u okolici. Naravno, pod krinkom „umjetničkih imena”. Sve ono o čemu se te godine „tračalo” na kavama sad je javno
izneseno. A tomu su se u stanju smijati svi mještani, čak i oni na koje se pojedini stihovi odnose. Doduše, s malo kiselijim osmijehom. Ali s osmijehom.

Znati se smijati nedaćama, tomu da smo samo ljudi koji nekad pogriješe, te sve ono što nas tišti ispoljiti van ključ je unutarnje ravnoteže koja se odražava i na naše djelovanje u zajednici.

Kršul