Razgovor

Vjetar je razbarušivao isfenirane frizure, poneki se otkopčani sako zavijorio, zlatni lančići zasjali su na zubatom suncu, a proljetne cipele na petu zakoračile su kroz detektorski ulaz. Nije se dugo čekalo. Primivši magnetske kartice koje su melodijom otvorile posljednji ulaz, našli smo se unutra.

Unutra uskoro počinje važno događanje, tzv. V. Parlamentarni susret upravitelja narodnosnih samouprava
i narodnosnih institucija. Uspinjući se stubištima prekrivenim crvenim tepisima ispod unutarnjih veličanstvenih
svodova sve se činilo manjim. Što se do maloprije vani činilo kao mnoštvo ljudi, sad mi se unutra činilo samo kao
šačica.

Bilo je bespotrebno pitati gospođu s popisom gostiju tko je od hrvatskih predstavnika ovdje – ne samo jer nije
znala odgovor nego jer sam, napravivši nekoliko koraka, izdaleka prepoznala koga sam tražila. Prepoznala sam
ih po osmijesima. Prepoznali smo se osmijesima.

Za visokim stolićem stajale su ravnateljice hrvatskih škola u Mađarskoj koje su stigle zorom iz raznih krajeva
Mađarske – iz Sambotela, Santova, Pečuha. Njihovo ispijanje jutarnje kave podsjećalo je na toplinu ispijanja kave
u obiteljskom domu u kojem se vodi povjerljiv razgovor „među svojima”. Bio je to razgovor istomišljenika, sudionika iste egzistencije koji imaju iste ciljeve i isti osjećaj pripadnosti. Gdje se i u tišini razumiju neizgovorene riječi. I na daljinu oni su povezani, ali ništa se ne može usporediti sa sastankom uživo, radošću izmjene sličnih iskustava i mišljenja, s razgovorom.

Sjedeći u polukrugu dvorane Gornjeg doma Parlamenta, mnogo nepoznatoga nije se čulo. Važno je bilo biti tamo. Prisustvovati. Još je važniji bio taj naš sastanak, razgovor „među svojima”.
Razgovor.

Kršul