Put u pradomovinu

Ruke su se uplele u sunčevom sjenom obasjanu cvjetnu penjačicu i nježnim pokretom, kao da otvaraju mekanu zavjesu, iznijele na vidjelo, ispod zelenja, skriveno ime i prezime na kamenoj nadgrobnoj ploči. „To je moje prezime”, ponosno je rekla. „Tu su živjeli moji stari još u doba Turaka.” „U ovom udaljenom kraju kuhaju kako je moja baka kuhala. Toje uzlivanka. Djevojke nose iste nošnje i pjevaju poznate mi pjesme, imaju i dukate oko vrata. Mi smo imali baš isti starinski pleh za pite. Kod kuće još imam ovo. To je za ukrašavanje kruha.”
Ispreplitale su se rečenice putnika koji su u senjskom muzeju – prepoznavajući motive, predmete, okuse pradomovine –prepoznali sebe i svoju pripadnost. Svoje korijene.
I dok im se u Mostaru franjevac pun života, bez obzira na sto muka iz ne tako davne prošlosti, iz duše veseli. I govori kako eto, rat je bio još gori ondje jer je ratovalo troje i nisi si mogao dopustiti da te u isto vrijeme napadnu dva neprijatelja. Pa zatim optimistično tvrdi kako se sve može ponovno izgraditi, koliko god puta bilo srušeno i zapaljeno. Dok je vjere i dok smo svjesni tko smo. Zaraznim osmijehom na licu on izusti pred kraj ono što su putnici trebali čuti: „Vi ste prije svega Hrvati, a tek
onda Bunjevci, Bošnjaci, Raci.”
Putnici koji kreću na put kao poznanici postaju zbog zajedničkog, duboko emotivnog iskustva, čvrsto povezana zajednica. Njihovo iskustvo širilo se nedavno i izvan granica te skupine. Dogodilo se to u starom dijelu grada, gdje su nekad postavljeni temelji glavnom gradu i gdje su postavljeni temelji tog stručnog putovanja u pradomovinu. Upravo ondje jedan film koji je dokumentirao taj put nije se samo gledao, on se osjetio bliskim, i putnicima i svim prisutnim Hrvatima iz Mađarske.

Kršul