Prvašići

Buduće čuvare naše narodnosti u Mađarskoj. Tim svečanim otvorenjima, koja su pomno režirana, pridaje se velika
važnost. Poput savršene slagalice u prostranoj, a opet dupkom punoj auli, nadopunjuje se bjelina satkana od košulja poredanog mnoštva učenika,
modro-plavi zastori ukrašeni porukom i simbolima koji podsjećaju na hrvatsku prošlost i sadašnjost. U prvom redu sjede počasni gosti, pred njih(na takt točni) izlaze iskusniji učenici viših razreda i sigurno klize kroz uvježbani igrokaz. Pripovijedaju o slavnim junacima hrvatske prošlosti i, osvrćući se povijest, izručuju pouku današnjici. Izmjenjuju se zvonki govori, obvezni ples u narodnim nošnjama, recitacije. Svi su točni. Svi su na svojem mjestu. Sve je precizno kao švicarski sat.

Ali na lijevoj strani aule, na okomito položenim klupicama, netko cupka nogama u nekom drugom, svojem ritmu. Ne sjedi mirno, vrti se i zagleda na strane, šapuće na uho
onom kraj sebe. Ne pokazuje naučeno držanje i sve mu je teže ostati u sjedećem položaju. Taj netko zapravo su glavni protagonisti svečanosti. Prvašići. Oni su novi, blistav začin uhodanoj cjelini. Oni su ti koji će nadigrati bilo kakav program. Sve im je novo, puni znatiželje upijaju i najmanje detalje. A onda. Stiglo je vrijeme da se prvašićima podijele pokloni. Gledam ih. Cupkaju, poskakuju u hodu, zatrčavaju se od uzbuđenja. Jedan je prvašić, rukujući se s posebnom gošćom, cimao njezinu ruku visoko gore-dolje više
puta. Budio je zaspalo dijete u njoj i ostalima. Prvašići. Izmamljuju neizbježne osmijehe svojom iskrenošću. Nose svijet u zagrljaju. Još nisu uvršteni ni u jednu škatulju, usmjereni na našu sliku. Neka im veselje, iskrenost i vjernost samima sebi potraje.

Kršul