Prema običaju i navadi staroj

Čuvši već prve taktove mantinjade osjetila bih zov, kao neki iskonski signal da se priključim. Otrčala bih na placu i dočekala povorku. Na početku je jedan od svirača vijorio zastavu na kojoj je bio veliki pijetao, a za njim su u ritmu stupali redovi mlađih mažoretkinja obučenih u crvene uniforme s plaštom, pa redovi starijih mažoretkinja u bijelo-plavim uniformama i šeširima, a njihove palice plesale su na buri koja je nerijetko zapuhala. Slijedili su rumeni svirači limene glazbe a za njima veselo šarenilo namaškaranih, od klauna do morčića. Mantinjada je obilazeći mjesto uvijek stala i kod štirne, i održala govor. Ne sjećam se govora na “stanicama” mantinjade samo da je svaki započeo nakon zadnjeg zvuka činila, rečenicom: “Po običaju i navadi staroj!” Sjećam se da sam okružena osmijesima, pjesmom, šarenilom, toplim fritulama koje se sjaje u zdjelama položenima na vrh štirne, a koje su nonice iz susednih kuća donesle. I ja plešem u kolu iako nisam namaškarana. Mama me je namaškarala samo nedjeljom. Tada je bila dječja reduta. Bila sam dijete.

 Tada nisam znala da postoje strašne buše u Mohaču koje tjeraju zimu i da su slične zvončarima iz Kastva, da se i drugdje čita šentenca (presuda) slamnatom lutku, mesopustu prije nego ga se zapali, samo se taj lutak zove fašnik ili krnjo. Da maske nisu bijeg od problema u svijet mašte, već su rekviziti pod kojima je slobodno kritizirati probleme u zajednici, svojevrstan katalizator, ispušni ventil. Tada nisam znala da je to izvorno uzalud zabranjivan poganski ritual koji je od grčkog Dionizijskog kulta prenesen u  starorimske svetkovine, Saturnalije i Luperkalije. Biti sljedbenik Dioniza značilo je odbaciti propisane društvene norme, pa makar i nakratko napustiti svoj uobičajeni ja i preći granice svakodnevne stvarnosti.  

 Biti u vezi s onim iskonskim. Tada nisam znala. Samo sam osjećala.

Kršul