Pobliže

Mi smo svojom kulturom, tradicijom i jezikom dio cjeline hrvatskog naroda iako živimo izvan granica matične zemlje. Možda upravo zbog te fizičke udaljenosti još više osjećamo tu pripadnost i njezinu važnost. Kao srednje dijete u obitelji koje se trudi marljivošću, samostalnošću, obazrivošću i rezultatima zaraditi pažnju u obitelji u kojoj je igrom slučaja u središtu pažnje obično najmlađe dijete ili najstarije, „nasljednik”.

Tako učenici hrvatskih škola u Mađarskoj nerijetko postižu istaknute rezultate na državnim razinama, oni su pod budnim okom hrvatske javnosti u Mađarskoj. Dok se u Hrvatskoj u medijima o školama piše općenito, u Mađarskoj hrvatski novinari gotovo poimenice znaju učenike iz hrvatskih škola. Ne zato što je te djece malo nego zato što su prisutni na svakom opraštanju generacija, danima kružoka, brojnim natjecanjima, sportskim danima, maskenbalima, otvaranjima, zatvaranjima škole, nastupima učenika izvan škole, kampovima kad je škola zatvorena... Školu tad posjećuju i političari, istaknute ličnosti. Jer hrvatske škole u Mađarskoj nisu samo škole – one su i temeljni centri očuvanja hrvatskog jezika, tradicije, hrvatske svijesti, a upravo je pomladak nositelj naše budućnosti.

Jezik je najvažnija sastavnica u očuvanju kulture, ali snažna pripadnost hrvatskoj zajednici očituje se i kod onih članova koji ne govore hrvatski jezik. Tako kod gostovanja hrvatskih folklornih skupina iz Mađarske u Hrvatskoj zajednički običaji, zajednički ples, pjesma i nošnje postaju taj zajednički jezik i zajednički most sretanja i razmjene.

Posjet matičnoj zemlji jako je važan. Tad hrvatskim okusima i mirisima napunimo baterije, a okruženi hrvatskim jezikom i krajolikom postajemo svjesniji cjeline kojoj pripadamo.

Kršul