„Offline”

Današnje virtualne platforme bljeskaju na nas svojim
uljepšanim verzijama života. Kao lampice na uskoro
postavljenoj božićnoj jelki na trgu. Sve je sjajno, uspješno,
najbolje što može biti. Tim idiličnim slikama šaljemo
odobravanje pritiskom na gumb „like”. Uključujemo se u tu
„sjajnu i nadasve veselu” priču virtualnog života. Veselje
postaje (nametnuti) imperativ. Ali nije sve tako veselo. Ne
može biti. Neprirodno je. I dok se glumi pretjerano veselje, u
isto vrijeme potiskuju se svi neveseli osjećaji. Kao da je današnji
prikriveni okidač deprimiranosti upravo pretjerano dokazivanje
veselja. Onoga veselja kojem težimo, ali ne možemo ga stvarno
doseći ako nismo vjerni sebi, ako nismo u stanju proživjeti i
suočiti se i s nedaćama koje kamufliramo hineći veselje.
U svoj um taložimo te iskrivljene vizije dok sam život, od krvi i
mesa, ispuštamo kroz prste. Ja više i ne razlikujem fotografije i
videozapise umjetne inteligencije od onih na kojima su stvarni
ljudi. Iako se trudim, katkad ipak zaboravim da biti „online”
zapravo znači biti „offline” u stvarnom životu. A u stvarnom su
životu mirisi, opipi, pogledi, toplina, bezbroj sitnih gesta koje
nemaju samo jednu dimenziju. Jesmo li svjesni da su najvažnije
stvarne veze, zajednički doživljaji, iskustvo, razgovori, vrijeme
koje posvetimo bližnjima, a i sebi? Trenutci koji pripadaju samo
nama i koje ne treba dijeliti s cijelim svijetom, trenutci kojima
„virtualni izvještaj” ne uvećava vrijednost, nego je upravo
oduzima?
Ove blagdane provedimo jedni s drugima, budimo prisutni
uživo, a odsutni mrežno. Slobodno koristimo opciju „offline”.

Kršul