Nijanse

Ima dana kad me „pogode razmišljanja” da bi bilo dobro držati se još više na okupu, dolaziti drugima na događanja, međusobno se podržavati. Jer uspjeh jednoga uspjeh je cijele zajednice. Jaki smo kao zajednica ako smo složni.

A onda ima dana koji mi donesu osmijeh na lice. Ima iskustava koja me čine ponosnom što sam dio mađarskog hrvatstva. Koja me nenadano oduševe.

Jedan takav trenutak dogodio se nedavno u Mađarskom narodnom muzeju. Ta velika proslava počela je hrvatskom pjesmom. Pjesmom koja me je dirnula već nakon prvih nekoliko stihova. Naravno, i na drugim događanjima počinju programi s izvedbama hrvatskih pjesama. Ovdje nije samo pjesma bila razlog, nego i njezina izvedba.

Na maloj lođi ograđenoj drvenim oblim pregradama koja se izdizala na strani velike muzejske prostorije počela je hrvatska pjesma. Pogled mi je skrenuo prema gore i više ga nisam mogla odvojiti od izvedbe koja me je očarala. Ondje je stajalo pet mladih djevojaka. U crnim dugim haljinama. Njihovi glasovi sjali su poput dukata na njihovim vratovima. Talent je neosporiv. Ali uz to pjevale su sa srcem, s ljubavlju. U bezbroj nijansi. Ti iskreni glasovi obujmili su cijeli prostor i dali temelj hrvatskom duhu, itekako važnom na proslavi državnosti naše matice.

Upijala sam svaki čas njihove izvedbe. Poslije su mi se u glavi motala i banalna pitanja. Tko su one? Kako ja za njih nikad nisam čula? Kako dobro govore hrvatski jezik, izgovor im je savršen. Baš sam željna novih „lica” kojima treba dati priliku.

Osjećala sam ushićenje zaključujući da imam još puno toga lijepoga što mogu otkriti u hrvatskoj zajednici u Mađarskoj. Čeka me još puno iznenađenja, samo moram naćuliti osjetila.

Uočimo ne samo tamne nijanse slojeva zajednice, nego i one svijetlih boja.

Kršul