Kazališna poveznica

Razrednica je prolazila između sjedišta školskog autobusa i iz papirnate vrećice vadila čokoladne bombone iz crikveničke robne kuće i dijelila nam. To bi činila uvijek kad bismo putovali u Rijeku na kazališnu predstavu. Glumac duge kose u bijelim haljama dokotrljao se na koturaljkama i, bježeći kroz svaki slobodan prolaz, uz padanja i dizanja uspio je umaći gomili koja ga je natjeravala po sceni. Vladao je neki slatki, zabavni kaos na tim daskama koje život znače. Sve je prštalo od energije i emocija, a ja sam, sjedeći u publici, pomislila kako im je dobro te kako bih i ja željela biti s njima na pozornici. Nedavno je u Budimpešti održana jedna predstava, a ja nisam sjedila u publici. Igrala sam beskompromisnu borbu za moć u kojoj se ne biraju sredstva, igru u kojoj stvari izbjegnu kontroli. Dok su se naši likovi u tom izmišljenom svijetu na sceni ponašali kao da su izgubili zdravu pamet, u publici je vladala potpuna ravnoteža. Publika, koja uz glumce čini homogen dio predstave, ovaj je put bila vrlo mješovita – svih uzrasta, različitih pozadina i različitih razina znanja hrvatskog jezika. Svi su oni u ladicama ostavili nesuglasice, natjecanja, uspoređivanja rada samouprava, bilo kakve naklonosti i nenaklonosti jednih prema drugima. I bili su zajedno. Ratoborne „Ribe” rezultirale su mirom i zajedništvom. Najljepše stvari dogode se neočekivano. Nisam očekivala toliko iskrene podrške, ljubavi i zajedništva kojom me je publika (nikad u toj mjeri) dočekala nakon izvedbe. Ali to je kazalište. Mjesto susreta. Zajedničkog iskustva. Davanja i primanja. Bila sam dirnuta i sjetila sam se onih čokoladnih bombona koji mi nisu pali na pamet tridesetak godina.

Kršul