„Ajmo na kavu”

Na kavi se sklapaju poslovi, vode povjerljivi razgovori, dijeli tuga, veselje. Što se god zapetlja u našem životu, pokušava se otpetljati uz to zajedničko ispijanje kave. Dok u Americi ljudi sami ispijaju ogromnu kavu kako bi im pomogla u koncentraciji dok rade s nosom zabijenim u laptop, kod nas je kava vrlo mala, a razgovor dug. Jer nije kava samo kava, to je taj razgovor i jedno bez drugog ne ide.

Ljeto uvijek okrene novu stranicu života. Suncem obasjani svoje brige vidimo iz neke daljine. Problemi nam se čine manjim. Tomu nije uzrok samo ljetno sunce ni povjetarac koji nosi miris lavande, morski zrak, a ni pjev cvrčaka uvečer. Razlog je za to stanka.

Uvučeni u vrtlog ubrzane svakodnevice u ponavljajućoj rutini cirkuliramo istim prostornim točkama, rješavamo iste zadaće, susrećemo iste ljude, zapinjemo o probleme, nesuglasice, nerazumijevanja koja prerastaju u napetost i stres. A pod stresom ravnoteža nam je klizava, slika pred očima sve mutnija, rijetko možemo razabrati stvarno stanje stvari. U glavi nam nešto tupo kucka, u donjem dijelu trbuha nas steže i poručuje nam „Stani!”. Stani dok još nije kasno.

Jer kad stanemo i odmaknemo se od svega, uvidimo i lijepe stvari. Registriramo protekle uspjehe, što nas ispuni zadovoljstvom. Razmislimo i o  tuđim perspektivama. Prag razumijevanja i optimizma nam je veći. Ljeti smo usporeniji, opušteniji, promišljeniji, ne prolijećemo kroz trenutke, nego u trenutcima živimo. Ljeto je savršeno za tu neophodnu stanku tijekom koje punimo baterije. Podsjetimo se da su od jurnjave za zacrtanim poslovnim ciljevima u ponavljajućoj rutini važniji međuljudski odnosi. Nađimo vremena jedni za druge, razgovarajmo otvorena srca. Ajmo na kavu!

Kršul