Glasnikov tjedan - O važnosti narodnih knjižnica

Naime, narodne knjižnice u svim kulturama, društvima i nacionalnim jezicima predstavljaju jedan od temeljnih preduvjeta za pristup informacijama i znanju, za poticanje čitateljske pismenosti te cjeloživotnog učenja radi zadovoljenja kulturnih, obrazovnih, informacijskih i osobnih potreba pojedinca. Svojom mrežom pokretnih knjižnica mogu doprijeti i do najudaljenijih korisnika te do pripadnika svih ranjivih skupina: djece i mladih, starijih osoba i osoba s invaliditetom, omogućujući tako razvoj čitateljske pismenosti te jačanje kompetencija i vještina.

Hrvatskih narodnih knjižnica u Mađarskoj nema. Postoji tek nekoliko škola koje raspolažu skromnim fondom knjiga na hrvatskom jeziku, zatim Državna knjižnica Széchényi s fondom hrvatskih izdanja te nekoliko gradskih knjižnica koje također imaju ograničen broj knjiga na hrvatskom jeziku. Tu je i nekolicina visokoškolskih ustanova čije fakultetske knjižnice posjeduju određeni fond hrvatske literature. U gradskim knjižnicama taj je broj malen i ograničen, a proračunska sredstva za nabavu novih knjiga više su nego skromna.

Tko danas želi doći do knjiga koje su u Mađarskoj izdane na hrvatskom jeziku, morat će se dobro namučiti. U sustavu samoupravljanja ne postoji institucija u kojoj bi se ta izdanja mogla pronaći na jednom mjestu – na policama, dostupna za posudbu i čitanje. Tek nekoliko institucija posjeduje skroman broj izdanja, dok kulturne ustanove u održavanju državne samouprave, prema mojim saznanjima, nemaju javno dostupne knjižne fondove ili su oni više nego simbolični. Često je riječ o prigodničkim zbirkama, nesustavno i neplanski formiranima, ako su uopće inventarizirane.

Ponekad kažem: hvala Bogu ako knjiga ili izdanje na hrvatskom jeziku ima ISSN ili ISBN jer bi kao takvo trebalo biti dostupno u mađarskoj državnoj knjižnici. Knjižnice, kao i kulturne institucije, imaju širok raspon zadaća. Kultura je, naime, iznimno širok pojam i ne iscrpljuje se u tamburaškom nastupu, folklornom festivalu, ponekoj izložbi, nastupu pjevačkog zbora ili povremenoj promociji knjige.

Posebno mi je zanimljiv bio program Nacionalni čitalački izazov „15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci”. Riječ je o kampanji koja je pozvala roditelje, skrbnike, vrtiće, knjižnice i sve odrasle koji se brinu o djeci da 15 dana zaredom čitaju djeci po 15 minuta. Izazov je počeo 15. siječnja 2026. godine, a cilj mu je bio potaknuti stvaranje trajne navike zajedničkog čitanja u obiteljima diljem Hrvatske.

Izazov „15 po 15” temeljio se na jednostavnoj, ali snažnoj poruci: redovitost i kontinuitet čitanja ključni su za djetetov razvoj. Već 15 dana dosljednog čitanja dovoljno je da se uoče prve pozitivne promjene i da čitanje postane dio svakodnevice. Tako malo treba za jednu knjišku priču. U izazovu su mogli sudjelovati roditelji, skrbnici, bake i djedovi, ali i svi drugi koji žele čitati djeci, a prijave su bile otvorene putem mrežnih stranica. Tijekom trajanja izazova sudionici su svakodnevno primali savjete, preporuke te korisne poveznice i materijale uz pristup tematskim sadržajima programa „Rođeni za čitanje”, a nakon završetka imali su priliku podijeliti svoja iskustva.

Brojna domaća i međunarodna istraživanja potvrđuju da čitanje djeci od najranije dobi potiče razvoj govora, obogaćuje rječnik, razvija maštu i jača emocionalnu povezanost između djeteta i odrasle osobe. Samo 15 minuta čitanja dnevno može imati dugoročne učinke, a čitanje djeci pokazalo se jednim od najvažnijih prediktora kasnijeg školskog uspjeha, čak važnijim od razine obrazovanja roditelja ili socioekonomskog statusa obitelji.

Koliko čitamo svojoj djeci na hrvatskom jeziku? Gdje nabavljamo knjige? Koliko sami čitamo na hrvatskom jeziku obogaćujući vlastito znanje? Koliko smo svjesni zaostatka u odnosu na digitalnu knjižničnu revoluciju koja se već dogodila? Prepoznajemo li vrijednost zajedničkog čitanja? Gdje su naše pokretne i stalne knjižnice?

Ima li uopće potrebe za njima ili je najlakše odmahnuti rukom i reći „nije to tako jednostavno” ili „uvijek je tako bilo”?

Odvajamo li sredstva za to? Promišljamo li strateški ili djelujemo stihijski? Vjerojatno hrvatska mreža pokretnih knjižnica ne bi bila najposjećenija tema na društvenim mrežama i teško bi se nosila s balom koji je, ponekad – ako ne i sve češće – tek „vašar taštine” i samodopadnosti, a da ne govorimo o njegovim kulturološkim obilježjima.

Poklade su, milo janje moje, pa mi na pamet pada i ova posljednja misao: ni poklade, ni prela, ni balovi nisu ono što su nekoć bili – prilike u kojima se razgovaralo i u kojima su se pričale priče na materinskom hrvatskom jeziku.

Branka Pavić Blažetin