Glasnikov tjedan - Manjinski tisak

Sve se češće pitam u čemu je zapravo problem. Je li manjinski tisak doista na marginama margina društveno-političkog života hrvatske zajednice u Mađarskoj, mađarske narodnosne politike i politike matične domovine?

O položaju tiska šuti se. Kad je riječ o manjinskom, onda se šuti duboko. Redaju se sjednice i zasjedanja, događanja i sastanci, priredbe i „nepriredbe”, sjednice udruga i „nesjednice” o kojima, barem ako gledamo strogo poziv i pozivnicu, manjinski tisak nema nikakvih saznanja. Niti je obaviješten, a još manje pozvan da o tome nešto napiše, izvijesti, nedajbože usudi se komentirati. A kamoli pomisliti da bi manjinski novinar možda mogao i pomalo istraživati.

„Valjda se ne želiš/želite igrati istraživačkog novinarstva?” – još mi uvijek zvoni ta rečenica u ušima. Čula sam je nekoliko puta od pojedinih zastupnika i nositelja javno-političkih funkcija unutar hrvatske zajednice u Mađarskoj. Ili ova: „Smiješ li to napisati?” – izrečenu kad više nisu u poziciji izgovarati onu prvu.

Neki nas nazivaju poslušnicima i zapisničarima, drugi bezobraznim novinarima... Tko bi svima ugodio? No, to i nije naš posao – ugađati. Nismo mi konobari. Naš je cilj objektivnost i nepristranost. Istina! Poziv. Pa nije svatko novinar tko piše, zar ne?

I tako, budući da pozivnicu nemamo – iako, moram priznati, meni osobno kao glavnoj urednici to i nije toliko važno – ne znamo što se događa. No ja uvijek rado odem upravo na onu priredbu na koju nisam pozvana. Možda idući put pozivnicu dobije i tjednik Hrvata u Mađarskoj jer ja sam tek u službi svojeg poziva.

Ali kad ne dobijete ni pozivnicu ni poziv, a u posljednje vrijeme šuti i vaš omiljeni izvor informacija – svemogući Facebook – padnete kao zrela kruška s drveta. Pafff. Vidite da se upravo održava neka važna sjednica, sastanak, priredba – nešto što bi, barem po našem mišljenju, moglo zanimati naš krug čitatelja jer pretpostavljamo da se ondje događaju važne stvari i daju važne izjave.

Istina, tu su državne agencije koje bi nam mogle pomoći. Ali kako doći do fotografija u kvaliteti prikladnoj za objavu ili do vijesti kad kao mali i slabi manjinski tjednik – da bismo ih upotrebljavali – trebamo biti pretplatnici. A pretplata košta. I to ne malo. Mi nemamo pretplatu ni slobodan pristup svim sadržajima MTI-ja. Šteta. Možda bi se i to moglo uvrstiti u preporuke dviju vlada na idućoj sjednici Međuvladina mješovitog odbora za manjine.

HINA nam zasad izlazi u susret – imamo slobodan pristup njezinim stranicama bez pretplate.

(Ova je digresija bila nešto duža. I druge mi se vrzmaju po glavi, ali ih sad neću iznositi. A ima ih podosta ovih dana u vezi s odnosom zajednice prema svojem tisku ili prema tisku koji je u službi zajednice.)

Što da radi tisak ako zajednica ne teži tomu da on bude u njezinoj službi? Pitanje desetljeća. Jer nije sve samo glamur i šminka. Nije sve med i mlijeko. Ima tu podosta toga o čemu zajednica šuti – pa ni tisak ne može govoriti umjesto nje.

Jer se ne čuje: Što bi to moglo biti? Što žulja? Što treba pohvaliti? Što kuditi?

Na putovanjima su neki prezadovoljni, a organizatori sve češće govore kako naši Hrvati vole putovati. Još ih možemo okupiti za pecanje, festival na kojem se kuha i jede te gdje je ulaznica za koncert ili boravak u kampu odnosno sudjelovanje na hodočašću besplatna ili uz simboličnu naknadu.

Naravno, to nismo dobili u službenim materijalima, nego smo sami istražili.

Pa tako smo istražili i prikupili od državnih agencija – ako su one to uopće zabilježile jer smo mi mali za njih da bi se bavile našim poslovima – sve što smo mogli. I kao i dosad podastrijet ćemo vam sve što smo nabavili i istražili u našim napisima. Onoliko koliko možemo. Ni manje ni više. Objektivno. Uz malu, zaista malu – jer je ne možemo izbjeći, ljudi smo – dozu novinarske subjektivnosti.

Branka Pavić Blažetin