Glasnikov tjedan - livade okupane cvijećem

Lažni farizeji pokrivaju se vjerom za svoje uske i isključivo koristoljubive ciljeve. Nekima je dopušteno sve, ili sami sebi dopuštaju sve bez imalo srama i stida, jer misle i vjeruju kako traženje oprosta osigurava put u raj i miran san. Ne razmišljaju o mukama koje su prouzročili drugom čovjeku, obitelji, zajednici.

Palmine grančice, proljetnice, u dimu su granata i bombi, pa iako simboliziraju mir i život u koji se sve strane zaklinju, postaju tek lepeza kojom se maše u prostoru bez vjere. Vjernici su u tjednima iščekivanja. Što iščekuju u svijetu ratova? Gdje su ljubav, ljepota, vrijednost i sklad?

Osvrnuvši se na posljednjih sto i nešto godina, kao da su otišli u nepovrat. I prijašnja tisućljeća bila su obilježena prolijevanjem krvi za cvjetne livade i polja. Uništenjem civilizacija, rasa i čovjeka.

A ipak, svako proljeće iznova dokazuje da život ima tvrdoglavu snagu obnavljanja. Ispod spaljene zemlje niču novi izdanci, tiši i uporniji od ljudske oholosti. Možda je upravo u toj tišini skriven odgovor na buku topova i prazninu velikih riječi. Čovjek je jedino biće koje zna za mir, a ipak ga tako lako napušta. Govorimo o napretku, o tehnologiji i moći, a nismo naučili osnovnu lekciju suživota. Kao da nam je lakše osvojiti prostor nego vlastito srce.

U svijetu u kojem se istina prilagođava interesima, a savjest postaje teret, potrebno je više hrabrosti za dobrotu nego za rat. Možda će buduće generacije jednom pitati kako smo mogli gledati cvjetne livade i istodobno prihvaćati dim nad gradovima. I zato, dok se priroda budi, pitanje ostaje otvoreno: hoće li se probuditi i čovjek? Hoće li izabrati to da gradi umjesto ruši, sluša umjesto da se nadvikuje, prašta bez računice? Jer mir nije samo riječ koju izgovaramo – on je odluka koju svakoga dana donosimo.

Što nas vjernike uči Isusov ulazak u Jeruzalem?

Isusov ulazak u Jeruzalem uči nas poniznosti jer Isus dolazi na magarcu, a ne na ratnom konju, naglašavajući kako je on kralj mira i ljubavi, a ne zemaljske moći. Pa iako mahanje palminim grančicama označava slavlje, to je ujedno početak muke, poziv vjernicima na odanost u teškim trenutcima i na prepoznavanje istinskoga spasenja.

Isus ne uzvisuje samoga sebe, ne govori o sebi i svojim zaslugama. On ozdravljuje slijepe i gubave, uskrisuje umrle, obraća se najsiromašnijima obećavajući im kraljevstvo nebesko, u koje i sam ulazi nakon nekoliko dana.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nam poručuje da naše svjedočanstvo vjere bude jednostavno, da se očituje u dobro obavljenu poslu, iskazivanju radosti, vedrine i iskrene brige za druge. Želi biti s nama u svim prilikama uobičajenoga ljudskog života. Svi ga čekaju s radošću, a on ulazi u grad pun rimske vojske, ulazi kao Mesija. Mesija donosi slobodu potlačenima.

Kako piše Adalbert Rebić: „Svi oblici mesijanizma imaju jedan zajednički nazivnik, a to je nada, tj. iščekivanje posebnoga, izravnog spasiteljskog Božjeg zahvata ili zahvata preko neke pravedne, od Boga poslane osobe, posrednika čiji je jamac sam Bog.”

Ali Isus sebe ne naziva Mesijom – tako ga nazivaju drugi. Fra Gabrijel Bošnjak piše: „Isus ne uzlazi u Jeruzalem da smijeni vlasti i zasjedne na kraljevski tron, nego da uzađe na križ. Isusov ulazak u Jeruzalem jest navještaj njegova kraljevstva, ali i muke. On jest mesijanski kralj, ali i mesijanski sluga patnik. Ulazak u Jeruzalem jest ulazak u muku. Jedino u kontekstu muke Isus dopušta govoriti o njegovu mesijanizmu, no narod i učenici to tada ne razumiju – to je pouka za kasnije. Kralja koji ide na križ možemo prepoznati kao Mesiju jedino po Duhu Svetome, iz svjetla Uskrsa.”

Branka Pavić Blažetin