Glasnikov tjedan - 30. studenog 2023.

Zakoračili smo u prosinac. Danas je Sveti Andrija, a za dva dana upalit ćemo prvu adventsku svijeću. U našem hrvatskom narodu štuje se sveti Andrija, jedan od dvanaestorice apostola i širitelj kršćanstva. Mnogi se naši prijatelji zovu Andrija, Andro, Andraš, Andreas, Andrejaš, Andra, Jandre. Kako piše Đuro Franković, Šokci u Santovu kažu „Andrija zavezanija” jer se od Svetog Andrije do Božića treba umjereno živjeti, bez zabava – koje zaveže sveti Andrija, i tako sve do poklada. Vežu se i običaji uz ovoga svetca mučenika koji pomaže mladim djevojkama da pronađu vjerenika i budućeg muža. Uz djevojke za udaju sveti Andrija štiti i djecu, a neki kažu da i trudnice, stoku i stočare. Prošla su vremena kad se na Andraševo, Andrijino ili Andrinje živjelo na gore naveden način. Ostala je tek etnografska bilješka. Kao i o Svetoj Barbari, Svetom Nikoli, Svetoj Luciji i stalim prosinačkim svetcima i blagdanima.

U našem komercijaliziranom i potrošačkom svijetu drže se najjače Sveti Nikola i blagdan Badnjaka i Božića. Ali spomenimo materice i oce kod naših bunjevačkih Hrvata, u prvom redu materice, pa Barbaru u Hrvatskoj Kemlji. Nekad se imalo vremena u dugim zimskim i prosinačkim danima stvarati narodno usmeno blago vezano uz običaje i svetce, blagdane. Naravno, trebalo je biti „daroviti pojedinac”: „Dragi moji skupa spravni, budte posluhnut pripravni / Od jedne lipe divice Lucije, božne svetice”.

Ne sjećam se da su moje bake i majka kitile ili palile svijeće na adventskom vijencu. Sjećam se samo žita u posudi s malo kukuruznih zrna na Badnjak sa svijećama koje gore, a mi pušemo sa strahom gledajući na čiju će stranu dim. Otac sve to zalijeva vinom.

Kažu kako su krug (vijenac) i svijeće na krugu simbol vječnosti jer krug nema ni početka ni kraja. Mi smo tek dio toga kruga u svojem hodu. U kršćanstvu se vijenac tumači kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima, ali i kao zemaljski krug. Danas tu na našim stranama nema kuće čiji stol u prosincu ne krasi adventski vijenac, a na Badnjak božićno drvce, kuće u kojoj sveti Nikola ne ostavlja neki poklončić na prozoru, u cipeli...Brzo smo obišli i ovaj krug bez početka i kraja. Nismo se ni okrenuli i već palimo prvu adventsku svijeću, idemo na zornice i polako, kako se prosinac primiče kraju, usporavamo. Ili ubrzavamo? Čini mi se kako ubrzavamo i kako želimo stići sve ono što nismo uspjeli dosad učiniti. Brojne priredbe, programi, crkvena okupljanja, koncerti sve i svuda, sjednice, javne tribine ili saslušanja, nezavršeni poslovi koje ne možemo prenijeti u novu kalendarsku godinu. Sve nekako na „brzu ruku skupljeno u prosincu”, pa i ono što se ne može i ne smije učiniti „na brzu ruku”, jer time i rezultati nisu očekivani.

A tek vrijeme za duševnu inventuru. Tko će nam ga dati ako se sami za njega ne izborimo? Kršćanstvo vidi vrijeme prosinačkog iščekivanja kao vrijeme obraćanja, molitve i dobivanja oprosta. Vrijeme je to u kojem se treba zapitati gdje sam, što sam i kamo vodi moj život. Kaže da treba bdjeti. Ne spavati, ne gubiti vrijeme, ne drijemati – jer upravo je vrijeme dragocjeno. I onda ako smo u krugu bez početka i kraja, krugu vječnosti. Vrijeme treba samo nama koji smo u prolazu, jer nam curi kroz prste kao morski pijesak, jer nam od prosinca do prosinca dani nalikuju kao jaje jajetu, jer smo zaboravili kako smo i mi samo mrlja na vječnom krugu koji se vrti, vrti i vrti… A mi ga ne možemo ni zaustaviti ni sići s njega, a ni ne primjećujemo kako se vrti. A zakoračili smo u prosinac 2023. U vrijeme zahvalnosti i nade.

Branka Pavić Blažetin