„Uskrsni običaji Hrvata u Mađarskoj”

Predavanje je trajalo dva sata te je na zanimljiv i interaktivan način „uvuklo” svu publiku da aktivno sudjeluje. Naime, pojedinci su iz skrivenog kutka birali predmete povezane s Uskrsom pa su zatim uz pomoć predavača otkrivali njihovo značenje i tradiciju uz koju se vežu. Profesor Sándor Horváth osmislio je predavanje kao povlačenje paralela između uskrsnih običaja Hrvata u Mađarskoj i Mađara, koncentrirajući se i na subetničke skupine te stvarajući priliku da se prisutni Raci, Bunjevci, Šokci, Gradišćanci uključe u razgovor dijeleći svoje iskustvo i znanje. Uzeo je u obzir razdoblje od korizme do Bijele nedjelje te narodne običaje i pučka vjerovanja koja su povezana s tim razdobljem.

Na predavanju se moglo izbliza pogledati predmete povezane s Uskrsom: između ostalog cifrano voće, matka zdjelu, „türelem üveg”, Baraban, vino, jaja. Jedan su od glavnih simbola Uskrsa jaja, koja su prvotno uvijek bila bojana u crvenu boju, a razlog je za to, prema riječima predavača, i legenda iz Željezne županije koja kaže kako je jedna žena prolazila s jajima u košari i prestrašila se vidjevši Isusa na križu. Zatim je kleknula pred njega, a kap Isusove krvi kapnula je i obojila sva jaja. Bunjevački je običaj ukrašavanje jabuka i naranči. Njega spominju naši etnolozi početkom 20. stoljeća kao cifrane jabuke, poslije i cifrane naranče, koje su se poklanjale na Uskrs. Taj se običaj gotovo izgubio, a u današnje doba ponovno se vratio u modu te se kao posebna tehnika narodne umjetnine izrađuje ne samo za Uskrs. Još jedan običaj koji je jedno vrijeme nestao pa se sad vraća je i tzv. „ići u Emaus”. Dio iz Evanđelja kad su apostoli na Uskrsni ponedjeljak turobno kročili putom i sreli uskrslog Isusa (ne znajući da je to on) i pozvali ga da ostane s njima jer se već mračilo priča je koja je ostala u narodu kao neki profani običaj – u smislu da je dobro biti zajedno. Ljudi su zato išli u posjete jedni drugima u vinske podrume, kuće, „u Emaus”, gdje su se družili i častili jedni druge. Šibanje Pilata ili Baraban spominje Jasna Čapo Žmegač u svojoj monografiji „Hrvatski uskrsni običaji: korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX. stoljeća: svakidašnjica, pučka pobožnost, zajednica”. Baraban je običaj poznat diljem Dalmacije kad se udaralo po klupama u crkvi, a kod nas se taj običaj simbolizira jednom šibom, „batinom” koja je ukrašena. Djeca su nekad

nosila u crkvu te šibe i, kad bi u propovijedi bio čitan dio o Pilatu koji je osudio Isusa na smrt, tad bi udarajući o klupe proizvodili buku, simbolizirajući posljednje trenutke Isusa na raspelu. Iz Podravine dolazi običaj „matkanje”, koji je poziv za doživotno prijateljstvo. Kad bi netko dobio „matka” – zdjelu punu voća, kolača, uskrsnih jaja i uzvratio dar osobi koja joj je poslala zdjelu, to bi značilo da prihvaća prijateljstvo.

Kršul