Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
Neprofitno poduzeće za kulturnu, informativnu i izdavačku djelatnost „croatica”
U organizaciji Hrvatske samouprave Senandrije, Hrvatske samouprave Staroga Budima – Bekašmeđera i obitelji Boromisza 8. ožujka obilježen je spomendan slikara bunjevačko-dalmatinskog podrijetla Tibora Boromisze. Nakon polaganja vijenca kod njegove spomen-ploče posjetitelji su mogli pogledati i njegovu stalnu izložbu slika. Slikar Tibor Boromisza rođen je u Aljmašu 8. ožujka 1880., a umro je u Senandriji 8. siječnja 1960. Majka mu je bila Hrvatica, Katarina Kovačić. Bio je vodeći slikar umjetničke kolonije Nagybányai te prvi koji je pokušao osnovati umjetničku koloniju u Senandriji. Cilj je obilježavanja spomendana skrenuti pozornost Hrvatima u Mađarskoj na zaboravljena blaga koja posjeduju.
Program se nastavio proslavom Dana žena uz „dalmatinsko” gostoprimstvo koje se održalo u galeriji. Ondje je goste dočekao dugi stol koji je obilovao dalmatinskim specijalitetima od pršuta, maslina, bureka s kupusom do raznovrsnih kolača kao što su mantala, starinski kolačić od mošta, slatkiši od smokava i limuna te papreni keksi, ručno pripravljeni po tradicionalnoj recepturi, zatim domaći senandrijski čaj te vina. Pripadnicama ljepšeg spola predsjednici Hrvatskih samouprava Senandrije i Staroga Budima – Bekašmeđera Đuro Benković i Attila Szoboszlai podijelili su cvijeće.
Tibor Boromisza, odustajući od karijere vojnog časnika, započinje studij slikarstva kod Ferenczyja 1903. i zatim nastavlja u Rimu (1904.), Parizu (1905.) i Münchenu (1906.). Od 1906. stvara slike individualnog tona u neostilu Nagybánye. Godine 1908. sudjeluje u osnivanju slikarske kolonije na Balatonu. U prvoj polovini 20-ih godina prošlog stoljeća živio je kao budistički redovnik na Margit otoku. Godine 1927. i 1928. proučava i slika život pastira u Hortobágyju. Radio je kao suradnik u nekoliko novina. Godine 1933. osnovao je časopis Eke c. Nastanio se u Nagybányi između 1909. i 1914. Godine 1911., zbog svojih načela usmjerenih na reformu kolonije Nagybánya, sukobio se sa starijim pripadnicima kolonije, koju zbog toga napušta. Živio je i stvarao u Szatmárnémediju do 1918., u Budimpešti nakon Prvoga svjetskog rata, u Keszthelyu od 1945. do 1953., a zatim u Senandriji do smrti. Nakon 1945. proizvodio je dekorativne akvarele temeljene na neoklasičnoj tradiciji Nagybánye. U njegovu radu rano se javlja bogatstvo boja i kretanje prema secesiji, a na kraju je prevladao njegov postimpresionizam koji reducira specifične forme i upotrebljava simboličke elemente. Osjećao se domaće i u figurativnim i u pejzažnim prikazima. Organizirao je brojne izložbe u raznim većim gradovima, a 1948. u budimpeštanskoj Nacionalnoj galeriji. Njegova djela čuvaju se u MNG-u (Csikós számadó, Juhász számadó, Kucsmás férfi, Anya gyermekével) i Muzeju Déri u Debrecenu. Njegova memorijalna izložba organizirana je 1962. u Muzeju Károlya Ferenczyja u Senandriji.
Kršul
